Prvo mjesto za najbolji crtež Nejra Tabaković - pogledajte crtež
Drugo mjesto za najbolji kratki film Jasmin Kreho - pogledajte video
Treće mjesto za najbolji crtež Anel Sinanović - pogledajte crtež

I u kategoriji LITERARNOG stvaralaštva:

PRVO MJESTO - Petar Dragaš
Srednje-školski centar Istočno Sarajevo
Moj dan
Ustajem u 8h. Čekaju me školske obaveza. Prvi je čas kod razrednice. Nervira me koliko protažira E. Svi znaju da su u rodbinskoj vezi, ali njoj to ne smeta da ga izdvaja kao najpametnijeg, najodgojenijeg itd. Drugi čas je tjelesno. Nadam se da se nastavnik konačno istuširao.

Povratak kući
Na netu sam. Pošta od druga. Link za neki film. "Ljudska stonoga" se zove. Ljekaru u penziji, u pozno doba kišne noći na vrata pokucaju dvije djevojke kojima se na obližnjoj cesti pokvario automobil. Ljekar ih zarobljava, kao i jednog Kineza. Uspavaljuje ih i hirurškim zahvatima spaja oralnim za analne otvore. Kinez je prvi u stonogi, a slijede dvije djevojke. Radnja se proteže na mjesec dana. Kinez se ubija. Djevojka koja je na kraju Ljudske stonoge umira. Policija je nešto naslutila. U okršaju ginu naučnik i oba policajca. Nakon dva sata, djevojka koja je u sredini stonoge, ostaje sama u kući u bespuču zašivena za sada dva mrtva tijela, bez mogućnosti oslobođenja.
Postoji i drugi dio koji donosi prevrat da naučnik ipak nije mrtav, i u drugom dijelu filma će uspjeti da spoji čak dvanaest ljudi.
Poslije filma pregledam vijesti. Na suđenju Zijadu Turkoviću ništa novo. Uglavnom je rasprava o tome ko je kupio spavaće vreće za prevoz leševa.

Šetnja gradom
Ponovo žute trake u kvartu. Opet pokušaj pljačke u kladionici. Vjerske vođe se ovaj put neće oglasiti. Oni imaju važnije poslove. Političke i ekonomske obaveze na stolu.
Nije moguće ne zatvarati pljačkaše, nasilnike, kriminalce. Ali da li su baš oni potpuni i jedini krivci? Kriminal nije uzrok, već posljedica stanja u društvu. Sankcije nad počiniocima su kratkoročno dejstvo, ali su besmislene bez rješavanja uzroka. Posla u Bosni nema. Nema ni nade ni perspektive.
Vjerovatno bi momcima koji su jutros pljačkali kladionicu mogao da se pripiše isti epitet kao meni: institucionalizovanost.
Mi nismo zločasti, već institucionalizovani. Prošli smo obdaništa, škole, vjerske ustanove, pratili i pratimo zvanične medije i internet koji je kod nas necenzurisan, gledamo roditelje koji rade nedostojne poslove. Mi smo proizvod.
Ono što je danas mlada generacija u Bosni, to je ono što je Bosna od nje stvorila. Mi nismo drugačiji od našeg društva. Pa, stalno čujemo o nasilju u školama, o bodenjima učenika u tramvaju.. znači, u pitanju su učenici. Otprilike, kao u filmu «Ljudska stonoga», ljekar od kog je zatražena pomoć, uništava tražioce pomoći. Onaj ko bi trebao da pomogne nekom šesnaestogoišnjaku, u ovoj državi uništava tog šesnaestogodišnjaka. Postoje međunarodne agencije i projekti koji se bave, kako se to naziva, vršnjačkim nasiljem. Domaće institucije prate direktive stranih mentora. Svi oni zajedno su onaj ljekar iz filma, a generacije koje odrastaju pod okriljem njihove pomoći su onaj Kinez i one dvije djevojke.
Zašto smo ZLOčasti?
Jer smo zatražili pomoć na pogrešnom mjestu i od onih koji nas žele uništene.

DRUGO MJESTO - Amina Alijagić
Prva bošnjačka gimnazija,Sarajevo
Zašto sam zločest?
-Ispovjest jednog delikventa Kako rekoste? Pitate me zašto sam zločest? To me niko prije nije pitao. Samo bi optužbe padale preko mene kao drvlje i kamenje. Nisam nevin. Ali, nisam ja potpuno ni kriv. Vjerujte mi na riječ, sretan je čovjek koji se u životu ne mora suočiti sa onim na šta je stvarno spreman. Nikada nisam bio dijete. Vjerovatno zato što mi se majka predozirala i umrla mi pred očima, a otac koristio svaku priliku da na meni iskali bijes zbog propalog života. Od malena znam za odbacivanje, mržnju i iskazivanje osjećaja samo putem udaraca. Ne znam vam direktno odgovoriti na vaše pitanje. Ja sam, samo možda, zločest jer se u meni probudi tuga kada vidim nekoga ko ima sve, a pritom ne mislim na ono materijalno sve, a ja nemam ništa. Naudim mu da bi neko njemu blizak mogao tugovati, da ne tugujem sam. Možda sam zločest jer želim na sebe privući pozornost, pokazati da na svijetu postoji i neko ko se zove mojim imenom, pokazati da nije sve idilično kao što je prikazano u javnosti, a mene su učili da pokazujem samo šakama. Možda drugome naudim jer smo isti, i on čovjek, i ja čovjek, a on opet toliko bolji od mene jer ja nisam imao priliku biti bolji. Možda želim da drugima pokažem ono kroz šta sam prolazio, da podijelim svoju patnju s njima, a drugačije od ovoga ne znam. I rečenice sa početkom na „možda“ mnogu nizati do beskonačnosti, ali ono u šta sam siguran jeste da ne znam da li bih bio zločest da sam i ostao sam. Da nisam upao u pogrešno jer sam bio odbačen od pravoga društva. A društvo znači. To mogu usporediti sa prvom ispušenom cigaretom. Prva se većinom ispuši radi dokazivanja, sljedeća već jer bez nje ne možeš. Tako je i sa mnom. Kao što ovisnik ne može baciti drogu, tako ja ne mogu pobjeći iz ovoga društva. Nisu svi kao ja. Svako ima svoj razlog da bude delikvent. I svi su razlozi drugačiji. Jednome su rastavljeni roditelji, drugome su dali sve osim ljubavi, treći je zanemarivan, četvrti naprosto žao... Ali svi nosimo svoj teret prošlosti. I svi bismo ga već davno odbacili da nismo dio toga društva. Da nas ne bi gledali kao slabiće, mi maltretiramo da ne bismo bili maltretirani. Mi smo svi, van društva, potpuno drugačije osobe. Nesigurne u same sebe i sve vezano uz naše živote. Ja, naprimjer, ja trebam ljubav. Meni treba neko da me izvuče iz pakla, da me razumije i pokaže mi pravi put i bude sa mnom da mi čuva ruku dok se na pravi put budem vraćao. Ja sam realan, ostali taj osjećaj potiskuju. Jesam jedan u milion, ali svi trebamo pomoć da dopustimo stvarnim osjećanjima da isplivaju na površinu iz velikih, velikih dubina. I imate moje prisilno obećanje da će ovako biti dok neko ne odgovori na naše vapaje i izvuče nas iz kandži zla. Dok nam ne pruže društvo koje nas neće učiti kako strahovati, mrziti i biti robot. Dok nam ne prestanu davati uzore radi kojih ćemo se uništavati prateći ih. Dok nam umjesto tame i mraka ne ponude blješteću svjetlost da nam osvijetli naše staze nazad u dobro. Ja ću to već na svoj, svima dobro poznat način, pokušati ukazati. Ali ja ne mogu učiniti mnogo. Ipak sam ja, samo delikvent.

TREĆE MJESTO - Amina Gec
Željeznički školski centar Sarajevo

ZAŠTO SAM ZLOČESTA Prolazim kroz neka vrata, približavam se istini. Gdje sam? Prodire svijetlost, pojačava se, oslijepit ću od nje. Jel ovo svijetlost nadahnuća, prelazak u drugi svijet, ili sam opet u onom svom lebdećem stanju? Neka sjena zaklanja svjetlost, približava mi se medicinsko osoblje, mjere mi pritisak, ubrizgavaju neku tečnost pomoću injekcije… I opet mrak! Kad li je sve ovo počelo? Bila sam fina djevojčica, dobro odgojena, iz prosječne sarajevske porodice. Otac I majka su radili, brat i ja odlazili u vrtić, potom krenuli u školu. Kako su to lijepi dani !
Smjenjivala su se godišnja doba, i svako od njih nosilo je određene draži. Ljeti sam sam voljela ostajati vani do sumraka, igrati se lutkama sa svojim vršnjakinjama, zimi smo se sankale, pravile Snješka, s proljeća ili s jeseni brale prve ljubičice, ili sakupljale požutjelo, opalo lišće. U školi je sve bilo super, bila sam odlikašica, članica nekoliko sekcija, predsjednica odjeljenske zajednice. Nisam bila štreberica, nisam bila “ufurana”, I zato su me, valjda, voljeli moji školiski drugari. Takva voljena poštovana, s odličnim uspjehom I ponos generacije, završila sam osnovnu školu. Položila sam prijemni, upisala željenu školu, vedra, sretna. A onda je počelo… Ne odjednom, ne naglo, nego, nekako tiho, stihijski, skoro neprimjetno. Prvo je mama ostala bez posla. Učinilo mi se odlično, ručak će biti spremljen na vrijeme, u domu će biti toplo, neću biti sama kad se vratim kući, jer brat je već bio na fakultetu. Nisam odmah zapazila da mi je džeparac bio sve manji, das u obroci koje je mama spremala siromašniji, das u pogledi mojih rodeitelja odsutni i nekako sjetni. Nstupila je neka tišina, koja nije trajala dugo. Onda su počele svađe, u početku rjeđe, a onda sve učestalije. Petice u dnevniku su se počele topiti, broj neopravdanih izostanaka se povećao, sve češće sam izlazila da zapalim cigaretu, jer mi se činilo da mi je tako lakše.
Tog jutra su mi ponudili da povučem jedan dim… I jesam! Ali, nije bio jedan dim, bilo ih je mnogo, mnogo, pretvorili su se u oblak bijelog praha, koji sam nabavljala na razne načine. Nisam primjetila koliko su se roditelji otuđili jedno od drugoga, koliko sui m pogledi prazni, kako nema topline, kako se raspada porodica. Firma u kojoj je otac radio bila je narubu, bart je balansirao između fakulteta I mizerno plaćenih poslova, donoseći u kuću svaki novčić, zarađen preprodajom na pijacama, radom na građevini, u kafićima. Meni je bilo dobro! Živjela sam u svom svijetu, bežala od te jadne, kukavne stvarnosti, zapadala u krize, budila se raščupana, nesređena, nezaitetresovanma za svijet oko sebe…
I evo, sad sam tu, u bolničkom krevetu, na odvikavanju. Jesam li bila zločeta? Koliko sam bila, zašto sam bila? Moj život prolazi! Bila sam preslaba I premlada da se borim s okrutnom stvarnošću, sa bijedom, neimaštinom u koju je zapala moja porodica. Ni sada ne mogu da vjerujem da moj otac ne može naći posao, osim da radi teške fizičke poslove, a već je ostario, već je istrošen. Uzalud je kucao na mnoga vrata. Osim praznih obećanja, ničeg drugog nije bilo. Zločesta sam, zaista jesam! Najviše prema sebi I članovima svoje porodice. Drugi to rade drugačije. Nanose bol drugima, maltretiraju, otimaju, pljačkaju, posebno oni koji su na vlasti. A ja tonem, svjetlost se gasi. Znam, u policijskom izvještaju bit će navedeno još jedna ovisnica! I nikad se niko neće upitati jesam li, uistinu, ja jedini krivac. A društvo, politika, neravnopravnost, potupljivost, mito…