Zovem se Zoran Dujić i rođen sam u Zenici, 1960. godine. Od 1994 godine živim u Kanadi, čije državljanstvo i pasoš posjedujem još od 1997. Početkom jula ove godine došao sam u posjetu nekolicini prijatelja i rodbine koji žive u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bila je to moja prva posjeta ovim prostorima nakon 2003. Godine.

Po ulasku u Republiku Hrvatsku, 7. Jula 2012, iznajmio sam auto u AVIS-ovoj poslovnici na zagrebačkom aerodromu. Uz vozilo sam dobio i urednu dokumentaciju koja je između ostalog sadržavala zvanični ugovor o lokaciji automobila na deset dana (od 7-16. Jula 2012), saobraćajnu (prometnu) dozvolu, dokumenta o tehničkoj ispravnosti vozila kao i sva potrebna međunarodna osiguranja. Tri dana nakon toga, 10. jula 2012, nakon vožnje po Austriji, Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj, ušao sam na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine na graničnom prijelazu u Slavonskom Šamcu gdje mi je carinska kontrola uredno pregledala vozilo, svu raspoloživu dokumentaciju i naravno ovjerila ulazak u zemlju pečatom u pasoš.

Nakon jednodnevne posjete rodbini i prijateljima na sjeveru zemlje, krenuo sam u Zenicu, autoputom E73 (17). Vozeći preko Modriče, Doboja i Maglaja došao sam u blizinu Željeznog Polja. Bila je noć i odjednom sam primjetio da me već neko vrijeme prati na bliskom odstojanju i u jednom trenutku (negdje oko Vranduka) sam realizovao da se radi o policijskom automobilu. U početku se nisam mnogo uzbuđivao zbog toga jer sam znao da sam potpuno „legalan“ po pitanju vozila i ličnih isprava a ujedno, zahvaljujući GPS-u koji sam imao u automobilu, bio sam u stanju da striktno ispoštujem sve limite brzine i ostale saobraćajne propise (kao što to uostalom uvijek radim, a narošito kad se nalazim u „stranim“ zemljama).

Kako je vrijeme prolazilo, tako sam i ja postajao sve više nervozan jer je ta moja vožnja pod neželjenom i nadasve neprijatnom pratnjom potrajala je nekih dvadesetak minuta, do pola sata. Pred samom zeničkom petljom, policajci su odlučili da uključe rotaciona svjetla dajući mi znak da se zaustavim što sam ja naravno i učinio. Jedan od dva policajca je izašao iz automobila i prišao mom vozilu tražeći prometnu i vozačku dozvolu. Bez ikakvog prigovora pružio sam na uvid tražena dokumenta i zapitao sam za razlog zbog kojeg su me zaustavili. I tada nastaje cijela tragikomedija zbog koje vam se javljam.

Policajac mi je, moram napomenuti – vrlo ljubazno, objasnio da sam JA, vozeći ovaj isti automobil 25. Marta 2012. Počinio prekršaj prekoračenja dozvoljene brzine i da stoga moram da platim kaznu po članu .... tom i tom.

Na to sam ja odgovorio da se može jasno vidjeti iz ugovora o iznajmljivanju automobila, da isti pripada rentakar kompaniji AVIS lociranoj u Zagrebu, da sam ga ja iznajmio prije četiri dana kao i to da se u pasošu može jasno vidjeti da sam u Bosnu i Hercegovinu ušao dan ranije, 10. Jula 2012. Na to sve sam nadodao da sam poslednji put prošao ovom dionicom autoceste u ljeto 2003. godine i da stoga ne vidim uopšte nikakav razlog da JA platim kaznu za prekršaj koji je učinio ko zna ko.

Na sve to, policajac mi je objasnio da sam ja mogao isti taj automobil iznajmiti i u martu mjesecu a što se tiče pasoša, da sam ja mogao u međuvremenu promijeniti pasoš pa se taj moj „martovski“ ulaz u Bosnu i Hercegovinu ne može dokazati. Uzalud sam nastojao da objasnim i pokažem da je moj pasoš izdat još prije četiri godine, da nisam bio na prostorima Balkana već skoro deset godina ... itd, itd.

U jednom trenutku, policajac mi je naredio da izađem iz automobila, da bi mi sa svojim kolegom koji je sjedio u policijskom vozilu, nastavio objašnjavati kako je zakon takav kakav je, kako registarska tablica tog automobila u kompjuteru, pa kako oni (policajci) imaju jasne upute svojih pretpostavljenih i slično. Cijela diskusija je potrajala više od pola sata da bih ja na kraju shvatio da je zaista uzaludno raspravljati i zatražio sam da mi kažu kolika je ta kazna.

Trideset konvertibilnih maraka!

Izvadio sam iz džepa novac, spreman da platim kaznu i prekinem tu komediju jer više nije imalo smisla dokazivati ništa drugo a ujedno nisam imao više ni vremena ni živaca da se natežem s njima na sred autoputa na dohvat moje destinacije na kojoj me čekaju moja rodbina i prijatelji.

Na to mi je policajac (poslije sam iz priznanice za kaznu saznao da se zove Zejd Kapetanović) objasnio da oni (policajci koji rade na terenu) NE SMIJU UZIMATI NOVAC od stranaca (a možda i od bilo koga drugoga, nisam siguran) i kako ja moram poći s njima u stanicu policije da bih tamo platio kaznu i sve ostalo. Ostao sam zaista u šoku a ujedno sam se i uplašio jer sam pomislio da se radi o nečemu drugom, mnogo, mnogo opasnijem (da to uopšte nije policija nego neki maskirani banditi i slično). Upozorio sam ih da sam ja ipak strani državljanin i da ću ukoliko se pokaže sa potrebno zatražiti pomoć kanadske vlade.

Onda su mi oduzeli dokumente (vozačku dozvolu i pasoš) i naredili da pratim njihovo vozilo do zgrade policije u Zenici (koja se uzgred budi rečeno još uvijek nalazi preko puta moje nekadašnje zgrade). Krenuo sam za njima, vrlo nervozan i uplašen spreman da počnem bježati ukoliko se pokaže da idemo u nekom drugom pravu a ne prema stanici policije. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu. Jedna vrlo, vrlo neprijatna situacija.

Konačno, stvarno smo se zaustavili pred policijskom stanicom u centru grada. Ušavši u zgradu, tražio sam da razgovaram za pretpostavljenim, koji se i pojavio nakon desetak minuta ali je odbio bilo kakvu raspravu. Plati pa se žali. Naravno da sam platio 30 KM plus 1 KM za troškove uplate. I još su mi napomenuli da će potrajati najmanje tri dana da ta uplata „prođe kroz sistem“ pa da se ne iznenadim ako me policija još koji put zaustavi zbog iste stvari ... Nevjerovatno !!!!! Sva ova tragikomedija potrajala je skoro dva sata. Na kraju sam izašao iz stanice policije, umoran, isprepadan i razočaran. Bosnu i Hercegovinu sam napustio sutradan vozeći stalno sa jednim okom u retrovizoru i očekujući da me ponovo neko cijedi zbog nečega što nisam počinio. Sve bi ovo bilo smiješno da nije ovako žalosno.

Pitam se samo šta bi se desilo da je neko napravio neki teži kriminal vozeći to vozilo, pregazio nekoga, učestvovao u nekom teškom kriminalu, švercu droge, oružja ili slično. Da li bih ja morao ići u zatvor pa da poslije dokazujem kako ja nemam ništa sa tim djelima. Ili da je na mome mjestu bio neki pravi stranac koji ne govori lokalne jezike. Mogu samo zamisliti ove zapadnjake šta bi od toga napravili.

S poštovanjem

Zoran Dujić