Kad je Nasrudin-hodža htio poslati dijete na vodu, dade mu bardak, veli,  nemoj ga razbit i pripukne ga onako malo. Dijete u čudu,  upita  hodžu, što ga udari kad nije ni krenuo a kamo li razbio bardak.  E, odgovori mu Nasrudin-hodža, kad ga razbiješ džaba te tući. Nekako s proljeća svaki insan a morebit i hajvan raznježi se na navalu onih sokova što odnekud duboko iz korijena ili ti iz petnih žila krenu prema gore, pa se čitav dunjaluk zaigra i zavrti. Tako već, neki kažu da ima više od stotinu godina, a neki vele da je to još od starijeh Ilira, tačno u cik zore na prvi dan proljeća, Zeničani izađu kraj rijeke Bosne, nekad i kraj Babine, pa i na ušće Kočeve.

Šetam gradom, volim ja tako,  kad god sam u prilici, nailazim kraj  „Bosanke“, još uvijek, ja je tako zovem, a nekad davno bi i  RK„Beograd“, vidim žene, poznam ih, sve i jedna nekad je radila tu, brišu stakla i kikoću se, doduše malo ostario osmjeh, ali isto ko nekad bijele i plave „borosane“ na nogama, čiste, haman nove. Šta je ovo pomislih, kad prolaznik prije mene upita  a one vele uglas, dobile na sudu i sve vraćene na posao. Kažu neće dugo ni radit, utome će penzija, pa opet sve uglas, zasmijaše se sretne da sretnije ne mogu biti.

Činjenica, da nas škola uči, već s prvim koracima, da je voda izvor života, ostaje usamljena, poput naučnika koji je sam tvrdio da se zemlja okreće oko svoje ose, protiv svih koji su tvrdili suprotno. Kako drugačije objasniti, opet činjenicu,  da rijekom Babinom u čijem koritu  jeste, vodozahvatna zona,  iz koje se crpi i cijevima odvodi voda koju piju građani Zenice i obavezno, bez alternative građani koji nisu Zeničani a nevolja ih dovede u zeničku bolnicu, pluta raznorazni otpad, organskog i neorganskog porjekla, otpad koji se ne bi smio naći niti na odlagalištu smeća a u vodi nikako.

Nebrojeno flaša koje plutaju, posebice one , dvolitrene, pivske koje svojom skraćenom oznakom, zlonamjerni tvrde, određene su za jedan nacionalni korpus.

Hoćemo i mi Moniku Beluči - Zenica,  januarsko jutro, na sreću, poslije dužeg perioda, iz tople sobe, posmatram usporene korake, rijetkih  i morajućih prolaznika kao u nijemom filmu. Sakupljači pomoći okasnili prijaviti policiji, sakupljanje, demobilisanom, ranjavanom, borcu Armije  Republike Bosne i Hercegovine, koji je netom kako to pravna država nalaže, deložiran, koje li pogrdne formulacije, ali nisam je ja izmislio, za izbacivanje na ulicu jedne porodice koja je i bez ovog u stanju teške socijalne potrebe i sa nizom zdravstvenih poteškoća. 

Neizmjerno sam zahvalan uvaženoj, lijepoj,  i nadasve humanoj, holivudskoj glumici Angelini Jolie, što je praveći svoj film prvijenac 'U zemlji krvi i meda' , podsjetila nas,  a vjerujem, neke i naučila, značenju toponima Balkan na kome obitavamo tolike godine.

Da privreda može stati na zelenu granu, čak i vrijeme najveće krize ili ti recesije kako je zadnjih godina zovu u svijetu, pokazalo je to nebrojeno primjera, posebice u svijetu, jer je i hladnjak i televizor nastao kao inovativno rješenje, upravo u vrijeme kad je svijetom vladala, već pomenuta pošast. Kriza, da bi se prevazišla, pobjedila i nadživjela u konačnici, treba biti dijagnosticirana i jasno definisana, kako po obimu tako i po intezitetu, no kod nas je političari, oni na vlasti, pominju stidljivo, taman ko da su stidne vaši, pa da im se ne bi otkrio trag, onaj bezobrazni.

„Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“, izgovarao je meni dragi glumac u filmu, „Sjećaš li se Dolly Bell“,a ova svakodnevnica tjera me da dijametralno suprotno izgovaram čuvenu rečenicu, bez iluzije da nekog ubjedim u isto, nego li da sebe održim budnim.