Prošetate  li glavnom ulicom što je donekle zovu Titova a odnekle Alijina, vidjećete jako puno onih što nisu zakasnili upitati policiju da postave kutije u koje svako po sopstvenoj svijesti i u širini demokratskih principa, jer za Boga, živimo u demokratskom društvu, može ubaciti neki sitniš, prijeko potreban nekom za liječenje. Nadalje,gradsko grijanje, ovo sam čuo svojim ušima od nekoliko građana, putem takođe istrajnog, ni po babu ni po stričevima (samo po penzionerima), tužilaštva i sudstva, šalje promptno iliti brzo na naplatu ratnih i poratnih dugova. A to isto grijanje, morebit mi zahature što ih pišem malim slovom, čitavu proteklu heftu, gađalo nas nebulozama, tačnije lažima o nakom nepopravljivom kvaru u onog čike iz Indije, što se pravi indijanac, i što nam neće da naloži. 

Preduzeće za snabdijevanje vodom, takođe pod okriljem grada i njegovijeh vlasti, šalje riješenja o skrivenom kvaru, koji je u bližnjem zeničkom naselju, prouzročio odbrojavanje dvijestotine kubika vode i račun od nekih, mizernih stotinupedeset maraka, bezbeli konvertibilnih. To isto preduzeće, na samo drugom dijelu grada u pratnji unutrašnjih organa reda, valjda bez potrebnih svojih, isključili vodu, demobilisanom borcu, nezaposlenom, ratnom vojnom invalidu i povrh haškom svjedoku, za dug od devedeset maraka, istih, konvertibilnih. A nama lijepo, nirvana osjećanja, teče venama, kod nekog pomješana sa promilima iz predhodne noći, sa gostovanja neke u nizu, cajke iliti cajkana, svejedno, i nimalo sretni što je došao novi dan. Mi bi da živimo onaj, juče. Kažu nostalgija.

Na Smetove organizirano  besplatno pješačenje, uz besplatan čaj i besplatan prijevoz u povratku. Nije sve tako sivo...kada popiješ pivo, reče jedan zabavnjak i osta živ, a ja kažem, neka nam u Zenicu dođe Monika Beluči, lakše se gladuje, zimuje i uči!

Piše: Said Šteta