Tako uz žaru, neki je zovu i kopriva,  i koje jaje, kokošije, bezbeli, još ako se nađe i koja kap mlijeka, naravno onog domaćeg, bez aflatoksina, eto doručak, prste za polizat.Znalo se u taj vakat i đe žaru nabrat, ko će je brati, ko će donijeti koje jaje a ko će oko vatre i tave igrati i biti majstor za čimbur.

Prije skoro trideset, začuđen ovom lijepom, nadasve, skromnom, gozbom i druženjem, kako tad upoznah, merakluk, stajao sam po strani da ne uvrijedim, zanesene meraklije, jer nisam rođeni Zeničanin, a Bog zna i umrijet ću a neću se udefterit kao takav. Gledao sam i potajno se radovao, mirisao čimbur pomiješan sa mirisom dima i proljetnog  jutarnjeg zraka. Ponekad bi se primakni kad bi kakva istiha sevdalinka,dirnula mi damar i pobudila derti, zapovrnuta iz neke od grupica, toliko tiha da je ona druga grupica ne čuje a toliko glasna da te mami taman da si na Smetovima.

Od ovog prokletog rata na ovamo,  prođem ja kraj Bosne  i na prvi dan proljeća i svake godine, sve manje jaja i čimbura, žare nikako a i mlijeka se urijetko kane. Došli neki drugi ljudi, razapeli velike šatre, doveli nake cice-mice, uz razglas veći od nekadašnjeg „fiće“ pa zavija nešta, što još uporni iz te gomile zovu muzikom, da ni na Smetovima nisi rahat, a rijeka Bosna, onako odavno tužna i umazana svim i svačim, tad bi se najradije vratila gore odakle je došla, makar je oni gore uzvodno dodatno zapoganili.

U tom vašaru, koji po pričanju onih što su tamo išli, najsličniji je onom u Šapcu, ne znam, samo znam da ovo,  ko će veću vatru zapuriti, ko će veće jagnje okrenuti, ko će veću tavu napuniti mješavinom koja nije ni „č“ od čimbura,  i tako sve nešta koće više a merak i one fine ljudske topline, one lagahne pjesme ni truni.

Fali još samo „brizonja“ „reponja“ „mrkonja“ jer ringišpil je takođe stigao i da se upotpuni idila iz nake vukojebine, koja je emancipovano, stigla na Kamberovića polje, pa da vidimo čudo neviđeno, ko birvaktile na seoskim vašarima, „šta je majka rodila, čemu se nadala“. Sajam krkanluka, kakav se priređuje zadnjih godina, otjerat će i rijetke, došljake u ovaj grad, a ni starosjediocima neće biti pošteđene bubne opne. Nekultura je lijepu tradiciju zgazila pod nogu i još gnječi ko ispušenu cigaretu.

Dan poslije, ni dva komunalna preduzeća, ne mogu počistiti  šta iza sebe ostave oni koji i kad bi ih upitali šta je čimbur, pokazali bi na janje na ražnju ili kobasice od konjskog mesa ili ko zna šta a nikako na žaru tek ubranu iz nekih bašči gdje još ne dolazi nečist, koje jaje i malo mlijeka. Kažu oni stariji što još uzdišu, žara se birvaktile brala u Čurukovića bašči, gore blizu Babine rijeke.Nema više!

A imali su tada Zeničani u taj vakat i šiš ćevap i sogan dolmu i hadžijski ćevap i mesa ovog i mesa onog, a dolazak proljeća trebao je čimbur, ne urlikanje narcisoidnih samoljuba koji se razmeću, pa u sjenu bacaju i prvoproljetno kupanje Miletovo. Još pokoji čimbur onaj pravi, onih pravih  meraklija, što i da zapjevaju, pokrije  urlik, jer sve je negdje  u sjeni od ovog današnjeg  čimbur  jada. Predlažem pojačan nadzor eko policije i nadležnih inspekcija, prije nego li razmetljivci „razbiju bardak“ ko na početku priče.