- Ovdje je situacija barem malo bolja u odnosu na Zenicu. Volim svoju Zenicu gdje sam se rodio, ali tamo nisam mogao dobiti posao. Sad živim ovdje i sada sam Goraždanin. Lijepo mi je, ne mislim se vraćati u Zenicu. S vremena na vrijeme idem kući – kaže Čančar. Stotine tona tereta prešle su preko ruku ovog 19-godišnjaka. Odlučan da ne zavisi od drugih i da ne bude na teretu roditeljima hljeb s više od sedam kora zarađivao je i u divljim rudarskim jamama u okolini Zenice.

 - Kad sam to počeo raditi imao sam nekih 14 godina. To je jama u državnoj zemlji iz koje smo vadili ugalj jer nismo imali drugog posla, a od nečega moraš da živiš. Kopali smo tunel u kojem se ne možeš uspraviti skroz, malo se sagneš i uđeš, ali stigli smo i do 150 metara dubine. Nas sedam dnevno smo ručno iskopali i po deset tona – kaže Haris.  Tri godine je radio rudarski posao, a uporedo završavao školu. Nakon što je uspješno prošao obuku za krojača automobilskih presvlaka, čekajući poziv na posao, ni u Goraždu nije sjedio skrštenih ruku. Radio je građevinske poslove. 

- Kažu niko ničiju nafaku nije uzeo. To jeste tako, ali moraš se pokrenuti, jer nafaka se ne može dobiti sjedeći. U Tišini imam roditelje i pomognem i njima koliko mogu – dodaje vrijedni Zeničanin s novom, goraždanskom adresom.