Neću pisati, iako bih trebao, o prvakinji svijeta u taekwandou Eni Oruč čija je mama bezuspješno obijala pragove institucija u nadi da će neko sponzorirati njen odlazak na svjetsko prvenstvo u Londonu. Niko od nadležnih se nije ni osvrnuo na malu Enu i njenu mamu, a ubjeđen sam da će se sada svi poletiti naslikavati s njom, jer to tako kod nas ide. Neću o tome pisati, jer ću ovaj heftičnjak u potpunosti posvetiti maturantima Gimnazije u Zenici iz davne, ratne, 1993.godine, koji se spremaju da obilježe 20 godina mature. Mišljenja sam da bi čovjeka u mojim godinama najbolje trebalo da opisuje ona Đoletova pjesma:
“Moj drugar Milutin,
druga klupa do vrata,
ima klinca od četiri i po
i uči ga da peca.
Ponekad ga sretnem,
mahne kroz prozor kola,
a u porti, za loptom sad jurcaju
neka druga deca.”
Trebalo bi da smo sada u onom dobu kada smo zasnovali porodicu, imamo djecu koju spremamo ili već šaljemo u školu, puni smo snage i pozitivnog razmišljanja koje pretačemo u svakodnevne nove radne pobjede kojima razvijamo sebe, svoj grad i našu državu. Mi smo ona generacija rođena sredinom 70-tih, koja bi svoj maksimum trebala da ima baš sada, odrasli smo u doba Vučka, Zagija, Nadrealista, Azre, kazališta, Crvene jabuke, Bajage, Galije …
A onda se okrenem oko sebe i shvatim da “moj drug Milutin” ne živi više u Zenici, otišao je 90-tih godina prošlog stoljeća, gradi neku drugu državu i maše nekom drugom kroz prozor kola. Primjera “Milutina” je mnogo, evo samo par – Saša je arhitekt negdje u Austriji, Robert vrhunski elektroinžinjer u Zagrebu, Jasmin radi po naftnim bušotinama oko Australije, Kenan je ljekar u USA …
Jučer sam sreo Darka, a prije par dana i Kenana. Keno je često u Zenici, iako živi u USA, ima dvije kćerkice, kao i ja. Darku sam prepoznao tek kad je progovorio (priznajem), iako se nije puno promjenio u proteklih 20 godina, koliko je prošlo od kad smo se zadnji put vidjeli, a možda je tome i više od 20 godina. Doveo je šestogodišnjeg sina u kino, inače žive u Holandiji.
Jasno je to već svima da mnogo bolje na ovo ide Bajagin stih:
„Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu ...“
Prvi su to vjesnici onoga što slijedi u narednu subotu kada obilježavamo dvadeset godina mature. Svi smo upisali Gimnaziju „29.novembar“ te, još uvijek mirne, 1989.godine i završili je ratne 1993.godine. Bila je to zasigurno najčudnija generacija Gimnazije, generacija koju su u drugim srednjim školama pogrdno nazivali „čipovima“, generacija koja je imala najtužniji završetak školovanja u najvećoj neimaštini i najgore ratno doba, bez glamurozne podjele diploma, defilea po gradu. Tada nismo razmišljali šta obući za matursko veče jer ga nismo ni imali, razmišljali smo kako preživjeti rat i sačuvati pamet i zdravlje. To je jedna žrtvovana generacija, rasuta po cijelom svijetu. Već sedmicama me „lupaju“ sjećanja na ta vremena koja sam potisnuo negdje duboko u arhivu. Bila su dobro skrivena i tiha, ali kako se bliži taj 10.august sve više se bude i sve jače izbijaju na površinu, sve ih je više, a teško mi ih je pretočiti u riječi.
Koliko me sjećanje služi, Gimnaziju je te 1989.godine upisalo 8 razreda učenika, nekih 240 đaka raspoređenih u nekoliko smjerova: matematsko-programerski, jezičko-prevodilački, prosvjetni i muzički smjer. Bili smo predposljednja generacija koja je Gimnaziju učila po čuvenom „Šuvarovom“ sistemu koji je uveden davne 1975.godine. Naime, Stipe Šuvar, je izvršio reformu školovanja kojom je ukinuo klasične Gimnazije (cilj je bio da se pokuša ukinuti elitne slojeve građanstva u socijalističkom društvu), a nove srednje škole podijeljene su unutar sebe na pripremnu i usmjerenu fazu školovanja za pojedina zanimanja u trajanju od po dvije godine. Raznorazne srednje škole u tom periodu se udružuju u velike obrazovne centre. I tako se desilo da su učenici Gimnazije u Zenici na kraju školovanja dobijali zvanja “matematskog tehničara”, “programera”, “prevodioca” … zvanja su to koja i u tadašnjem sistemu nisu imala budućnosti bez daljeg školovanja, ali ih je neko izmislio da bi ispao pametan. Školovanje po tom sistemu je prošla još jedna generacija gimnazijalaca iza nas, a onda je ponovnom reformom školstva, tada već ratne 1991/92.godine ponovno vraćena Klasična Gimnazija Zenica. Od tada zgrada Gimnazije ne pripada više nama, tako su nam bar rekli u pripremi obilježavanja dvadesetogodišnjice mature. Generacije “usmjerenjaka” su izbrisane i pamte se samo one generacije koje pohađaju klasičnu Gimnaziju.
Kako je ta “šuvarova” Gimnazija izgledala u Zenici u tom periodu, odnosno kakav je haos to bio teško je opisati, upišeš prvi razred u nešto što se zvalo “matematsko programerski smjer”, pa onda na kraju prvog razreda biraš da li želiš ići za matematskog tehničara ili programera i onda te grupe predmeta slušaš od druge do četvrte godine, pri čemu mjenjaš odjeljenje i razrednika. Sličnu golgotu su prolazili i prosvjetari i jezičari, stalna tumbanja od razreda do razreda, promjene profesora i razrednika, tako da je s ove tačke gledišta teško procjeniti s kim si krenuo u 1.razred, s kim si išao u 2.razred i 3.razred i na kraju ko je završio 4.razred s obzirom na činjenicu da je krajem 1992.godine veliki broj učenika napustio Zenicu, a da su došli neki novi klinci koji su protjerani iz svih krajeva BiH svoj spas i “sreću” potražili u Zenici.
U Gimnaziju sam zadnji put ušao 1996.godine kada mi je trebao prepis ocjena za upis na fakultet. Nakon tog dana nisam ulazio u tu zgradu jer sam želio sačuvati duboko u sebi taj period nevinosti, djetinjstva neukaljanog nacionalnim ili vjerskim, provedenog uz najbolje prijatelje, najbolje knjige, prve ljubavi, rukometnu loptu i najljepša druženja. Do sada se nismo sastajali, a eto zahvaljujući prije svih jednoj Leli i jednoj Dženiti, pa onda i modernim čudima tehnike i društvenim mrežama uspjeli smo da se okupimo od Amerike do Australije i organizujemo proslavu dvadeset godina mature. Ući ćemo tog desetog augusta, nas šezdesetak, u zgradu Gimnazije, nakon dvadeset godina će nas ponovo povezati zidovi jedne zgrade koja je odigrala veliku ulogu u našim životima, pustiti vjerovatno po koju suzu, sjetiti se svih onih lijepih događaja iz našeg djetinjstva. Negdje u dubini duše će zazvoniti školsko zvono, zatitrat će srce, zaiskriti oko, začut ćemo graju po školskim hodnicima i zatvaranje vrata učionica kada počne čas. A za sve one koji neće biti s nama tu, ponovo Bajaga:
Da smo živi i zdravi još godina sto
da je pesme i vina i da nas čuva Bog
da su najbolje žene/muškarci uvek pored nas,
jer ovaj život je kratak i procuri za čas.
Kenan Ć.
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
