Ok, vidjeli … idemo dalje.

U protekloj sedmici nekoliko stvari je privuklo moju pažnju i vrijedne su opservacije, iako smo svi nekako sada zainteresovaniji za dešavanja na državnom nivou i problematiku neusvojenog zakona o JMBG, te generalnu političku krizu na svim nivoima vlasti. Zaobići ću te generalne opservacije i ipak se držati lokalnog nivoa.

Ja i ovom prilikom želim čestitati aktivistima iz Zenice koji su organizovali proteste na nivou Zenice i u skladu sa mogućnostima podržali i proteste u Sarajevu. Ono što mi je bilo jako zanimljivo je način na koji su mediji reagovali na “protestante” iz Zenice, pa su zvonili naslovi tipa “Stigli Zeničani” i slični, a tekstovi su odavali neki vid strahopoštovanja prema ljudima iz Zenice. Povukao sam u tome jedan vid paralele i Zeničane uporedio sa Spartancima iz kultnog filma “300”, to su oni najjači, najhrabriji, najžešći … I zaista jesmo takvi, borci, graditelji, pregaoci, žestoki ljudi - trenutno uljuljkani, ali ne vjerujem da je ikome od vladajućih struktura u interesu da nas probudi i natjera na akciju. 

Interesantno je da su se zenički protestanti okupili na dvije, za Zenicu, bitne lokacije – jedna je ispred zgrade Općine gdje im se naravno po starom dobrom običaju nije niko obratio. Općinari inače ignoriraju ljude iz Zenice, bave se svojim ličnim interesima, a interesi homo sapiensa koji obitavaju u Zenici im nisu u fokusu. Druga lokacija je bila ispred zgrade Ze Do kantona, gdje ih je dočekao, sada već bivši, premijer kantona Fikret Plevljak – saslušao ekipu, obezbjedio autobus i forwardovo ih prema Sarajevu. Protestanti su komotno mogli blokirati i zgradu kantona zbog kašnjenja u isplati porodiljnih naknada, a što također ugrožava živote najmlađih stanovnika Ze Do kantona.

Podržali su tako zeničani pravednu borbu BiH javnosti za hitno izglasavanje zakona o JMBG, ali su u toku sedmice iskoristili priliku da daju i svoje mišljenje o protestima u Turskoj. Skupilo se tako par stotina ljudi koji očito prate dešavanja u Istanbulu i podržalo tamo nekoga. Iskreno, ne znam koga je ta ekipa na protestima podržala, a iskreno me i ne interesuje. Meni je to kao u onoj Danisovoj kultunoj koja nas tako divno opisuje: “Jesi video sranja u Ruandi.”. Mislim da prvo trebamo počistiti ispred svog praga, urediti svoj život i riješiti svoje probleme koji su ogromni, pa tek onda (ne)podržavati neka dešavanja izvan naših granica. 

Policija je u toku sedmice, hitrom i energičnom akcijom, suzbila nepropisno parkiranje na potezu nove dionice GGM-a od raskrsince ispod Meokušnica do raskrsnice na Bojinom viru. Problem koji sam u nekoliko navrata potencirao pišući ove tekstove sada počinje da isplivava, a radi se o ukinutim parking mjestima na toj dionici. Mišljenja sam da ne možemo toliko kriviti stanovnike Sarajevske ulice za nepropisno parkiranje, trebamo i moramo okriviti projektanta GGM-a koji nije predvidio parking mjesta za stanare zgrada koje se nalaze na trasi GGM-a. Da, to je isti onaj projektant koji je posjekao drvorede i nije predvidio biciklističke staze. Na tom potezu, jednostavno, ne postoji ni minimalno potreban broj mjesta za parkiranje, tako da je ovaj vid nepropisnog parkiranja bio očekivan. I naravno, policija ne ulazeći u srž problema (naravno, to im i nije posao) kažnjava žrtve sistema i pokazuje da se brzo i efikasno može obračunati sa problemima saobraćajne nekulture u Zenici. Zašto to ne čine ili čine selektivno samo u pojedinim dijelovima grada je već pitanje za policijskog komesara. Općinari se naravno, po već spomenutom receptu ignorisanja, neće ni počešati na problematiku parkiranja, a najgore prolaze stanovnici Sarajevske ulice koji će se sada boriti za svako slobodno parking mjesto ili će biti prinuđeni unositi vozilice u svoje stambene jedinice kako je to nedavno pokazala reklama za neko malo auto. Problem je rješiv, ali iziskuje neke bolne rezove na toj trasi, u smislu da se neke zelene površine pretvore, ne u džamiju, nego u parking površine. Da li je općinska administracija spremna na te bolne rezove, pokazat će vrijeme.

Od sporta bitno je spomenuti atletski miting koji je održan u srijedu. To je već četvrti međunarodni atletski miting kojim se naš grad polako, ali sigurno upisuje na atletsku, svjetsku mapu. Mladi atletičari Zenice su pokazali kvalitet i na međunarodnoj sceni i sigurno je da „kraljica sporta“ ima svijetlu budućnost u našem gradu. Posebna zahvalnost u ovom svemu ide velikom gospodinu i entuzijasti profesoru Azizu Kevelju koji je sav svoj životni vijek posvetio ovom plemenitom sportu, a evo i kvalitetnoj organizaciji atletskog mitinga u Zenici. I naravno velika čestitka našem gigantu Hamzi Aliću za vrhunski rezultat u bacanju kugle i obezbjeđenu normu za svjetsko prvenstvo koje će se održati u Moskvi (čini mi se). 

E sad se vratimo klipu sa početka teksta. Vidjeli ste tu u jednom kratkom klipu, koji sam jučer snimio i na brzinu montirao, kako trenutno izgleda kolijevka rukometnog sporta u Zenici, popularna Papirna. Zaista, dok nisam vidio slike koje je prošle sedmice objavio naš zenicablog nisam znao da je stanje tako katastrofalno, a eto sad sam se i lično uvjerio. 

Za Papirnu me vežu divne uspomene od prije rata kada sam kao srednjoškolac tu ganjao rukometnu loptu skoro 4 godine. Sjetim se često te divne generacije mladih rukometaša koji su prijetili da postanu rukometna sila na Yu prostorima, ali ih je rat omeo u tome i rasuo širom svijeta. Užasnulo me je da je Rukometni klub Čelik odustao od Papirne i prepustio je propadanju i rušenju. Papirna je mjesto gdje je bačena prva rukometna lopta u Zenici, prije više od 60 godina i samo taj podatak je obavezivao upravu Rukometnog Kluba Čelik da Papirnu održava. Ljudima iz kluba na obraz ide rušenje jednog dijela istorije kluba.

Idemo mi dalje. Šta uraditi i kako Papirnoj vratiti dio starog sjaja? 

To je bilo pitanje koje me je mučilo u toku protekle sedmice (stoga je malo i ovaj prvi dio teksta o dešavanjima u gradu, primjetili ste to sigurno, zbrda-zdola napisan) i na koje sam pokušao naći odgovor. Informacije koje sam dobio iz RK Čelik su da njih Papirna ne zanima, a moj cilj je da Papirna nekog zainteresuje. Kao što ste vidjeli na klipu, tribine su u očajnom stanju, čak se jedan dio tribine na samom ulazu urušio. Stolice koje su sa Bilinog polja prenesene poslije rekonstrukcije i postavljene na tribinama Papirne više ne postoje i samo nebo zna gdje su završile. Kuća u kojoj su bile prostorije kluba je srušena do temelja, a sve je generalno zaraslo u korov. Jedino što je još uvijek u odličnom stanju je, vjerovali ili ne, asfalt terena koji prkosi vremenu i žilavo se bori za svoj ostanak. 

Sva moja razmišljanja su vodila ka tome da se tu napravi jedan, kako to sada moderno kažu, multifunkcionalni prostor za najmlađe stanovnike našeg grada. A ko to može bolje organizirati i urediti od ekipe koja radi na projektu Sportske škole pri društvu pedagoga fizičke kulture. Nisam baš pisao o Sportskoj školi u heftičnjacima, što ne znači da nisam pratio njihov rad. Mislim da je to najbolji poslijeratni projekat za rad sa djecom predškolskog i školskog uzrasta. Oko 150 djece uzrasta od 4-10 godina su uključeni u rad Sportske škole koju vode profesori tjelesnog odgoja iz Zenice, gdje djecu uče osnovama sporta – od atletike, gimnastike, plivanja, skijanja, pa do vožnje bicikla, rošula, košarke i mali fudbal. Sve je to na nekomercijalnom nivou, uz minimalne mjesečne uplate roditelja kojim se pokrivaju rentanja školskih sala i nabavka opreme za potrebe treninga. Naravno, ovaj projekat nije prepoznat u budžetu Općine Zenica što je tema za posebnu opservaciju na temu „Odnos Općinskih vlasti prema najmlađima“. 

Stoga sam obavio razgovor sa njima i vidio da smo se našli na istoj talasnoj dužini i da nam je vizija budućnosti Papirne jako bliska. Pri ovome, ne mislim da Sportska škola treba tu da ima ekskluzivitet i da vrata Papirne budu zatvorena za djecu koja nisu članovi Sportske škole, isto tako mislim da se tu trebaju uključiti i druga udruženja koja se bave djecom, sportski kolektivi sa svojim mlađim kategorijamam, a i neformalne grupe djece koja bi tu dolazila da se zabave, poigraju mali nogomet ili košarku bez straha od auta i pasa lutalica. Evo ovaj heftičnjak svi mogu posmatrati kao poziv da napravimo zajedno jednu ekipu koja će obnoviti prostor Papirne. U ovom dijelu moram naglasiti da sam razgovarao već sa par ljudi iz KK Čelik, koji su također zainteresovani da Papirna bude obnovljena i da bi KK Čelik u budućnosti, u ljetnjem periodu, održavao treninge mlađih kategorija na tom prostoru. Također, obavljen je i razgovor s Robijašima i iskazan je interes da oni zid koji okružuje Papirnu osvježe i ukrase jednim lijepim navijačkim muralom. Lično očekujem da će se u sve ovo uključiti i lokalne kompanije koje će nam pomoći da sve ovo izvedemo, pri čemu će najveći zahvat biti uklanjanje tribina koje predstavljaju jednu latentnu opasnost po zdravlje usljed mogućnosti urušavanja. Umjesto tribina mislim da bi trebalo postaviti jedno lijepo dječije igralište, sa ljuljama, klackalicama, toboganima, gdje bi se lijepo družila mala raja. Ukratko sve zainteresovane pozivam da mi se jave putem dole navedenog maila.

Sve ovo neće biti moguće izvesti ukoliko Općinske vlasti ne odgovore pozitivno na molbu Udruženja pedagoga fizičke kulture da se prostor Papirne dodjeli na korištenje školi sporta. Pomno pratim razvoj situacije oko ovog zahtjeva koji će u toku sedmice biti upućen prema uredu načelnika i očekujem pozitivan odgovor i potvrdu da ova vlast ipak ima sluha za potrebe najmlađih kategorija stanovništva. Kada dobijemo pozitivan odgovor idemo u akciju.

Kenan Ć.

Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.