Upoznao sam Hamida na Brdu. Ili se zvaše Halim... Možda drugačije... Kako
god...
Udesilo se tako da, namjeren ili ne, pođoh na Brdo, kao drugi, moje nekdašnje
komšije iz Višegrada. Isprva kaldmisanim puteljkom, dalje slijedeći šumske stazice, koračali smo
jedan za drugim, tako da sam sve vrijeme zurio u Ibrahimova leđa... I bolje. Nisam imao snage
suočiti se sa njegovim pogledom, niti drugih... Provlačili smo se kroz gustiš ćutke, niko da
progovori, ma ni da se nakašlje... Breme od tišine sleglo mi se na leđa: povijalo me sve niže i
niže, ka zemlji – prignječilo bi me k`o crva da se nenadano ne oglasi vodič. Čuh ga
prigušena - govori da smo skoro stigli. Kao da negdje možemo stići. Ima dvije godine kako
obilazim grobnice tražeći svoje, sinove Fatmira i Kadira, moju staru Mejrušu... Prebirem kosti...
Ni sam ne znam zašto to činim, čemu se nadam, kuda idem i otkud mi snage... Ali, eto, nekako
mislim da će mi biti bliži ako im kosti položim pod mezar... Među svoje... Makar da taj leden
kamen pogladim ako ne kuštrave glave sinova i moju Mejrušu. Bila mi je dobra...
Dobro da izbismo iz šume naspram Brda jer bih prosvrdlao Ibrahimova leđa očima.
Izbismo baš: ono crno, bez ijednog drveta, golo, pružilo duboku sjenu pravo ka nama. A sunce se
spustilo, skoro da se skotrlja niz padinu. Sunce nalik na oljuštenu pomorandžu.
Tada sam ga prvi put ugledao, kako stoji, izdužena sjenka na samom vrhu Brda. Više
nalik na mezar nego na čovjeka... Nisam mogao odvojiti pogleda od njega dok smo se penjali.
K`o onaj grčki Sizif. Samo ne znam što mu je treb`o kamen kada je dosta sebe gurat` uzbrdo,
kamoli nekakvu kamenčinu...
Tek, stigosmo, a onaj ne mrda, niti se kome obraća. Pred njim su prostrte cerade, na njima
uredno složene kosti, komadi odjeće, sitnice... Sve iz Jame. U rukama steže lubanju, obrće je kao
da smišlja šta sa njom činiti. Lice mu uvučeno unutra, ispod samih kosti, tako da i ono skoro
nalikuje onoj lubanji što je premeće. Neko me povuče za rukav.
- Ostavi ga s mirom. Hajde, dođi. Jama je s druge strane, nešto niže.
- Ko je taj čovjek? – pitam, a i ne gledam u lice vodića.
- Pusti! Ima tome godina kako boravi ovdje, na Brdu.
- Ama, zašto?
- Traži svoje, ko i ti Ismete... Kosti prebire... Hajde, dođi... – vuče me nešto snažnije, a ja ga slijedim k`o dijete. Brico Dževdo. Nisam ga sreo od rata.
Jama je otvorena k`o da je zemlja sama razjapila gubicu. Brico zastaje, i ja. Kroz
kosturnicu gaze ljudi odjeveni u bijelo, prekrivenih lica. Djeluju nestvarno, k`o da nisu od ovog
svijeta. Neko plače. Jetko, muški. Opet sam `uhvatio` Ibrahimova leđa. Kleči nadomak Jame.
Mrmlja nešto, na nepoznatom jeziku, i njemu valjda, jeziku boli i odsustva... Vidim da nešto
steže u šakama. Valjda je pronašao svoje... To predvečerje ne znam opisati, izreči... Lutao sam od
čovjeka do čovjeka, od kostura do kostura – svi su mi izgledali jednako. Vazduh se u šumnoj
katakombi, tolika sjećanja, slutnje igre, povike, ugriza i dahtanja, slio u šuplji klopot vilica. Na
koncu izbauljah četvoronoške do navrh Brda i sručih se poleđuške na ledenu mračnu zemlju. Noć
me obuzela. Drhtao sam nesposoban da ustanem. Nikada. Drugi su otišli, nikoga da pomogne, a
ne bih ih ni zvao k sebi, ni Bricu, ni Ibrahima, ni Huseina... Ležao sam i ćutio da bi tako moralo
biti otprilike kao kad čovjek legne na tabut. Ne bih ni ustao, slutim, da mi, nenadano, on ne dođe,
poput aveti, bože sačuvaj, onako niotkuda.
Posjeo me i napojio vodom. Pružio mi komad kukuruze, nalik na komad crnice. Pio sam i jeo. On ne progovori ni riječi. Iako mu nisam vidio lica, prekrivenog tamom, osjetih njegov široki tihi osmjeh. Osmjehnuh se i ja. Čudan je to ukus u ustima, kukuruze, suza, što se slijevaju niz razvučene usne, zemlje s prstiju, opore, hrskave pod zubima... Jeo sam, slušao, rijetko odgovarao. Pa i moje da, i moje ne, nekako su propadali na putu do tog čovjeka, gubili se u noći...
- I ja ti ovdi tražim svoje, ahbabu moj... Ja vala, tražim... – promrmljao je nešto, učini mi se ime, ko je i odakle je, ali kao da to nije važno.
- Vazda nađem ponešto, nikada sve... Jal` sitne koščice prstiju k`u u moje malehne Mejreme, il` mahramu kakvu je znala ogrnut za Bajram... – uzdahne ko da čupa dah iz same zemlje.
- Na sabah ustajem. A oni me zovu. Silazim dole, prebirem, kopam, tako...
Skupljam im kosti... – začuti. - Iskopao sam glave dječice iz gline.
- Presipam im zube kroz šake. Bili su to mali zubići što su kidali jabuke kad ih babo
uzbere. Slažem ih u vilicu, umišljam usne... Ljubile su svoga baba kad bi doš`o s Kule, malehne tople usne... I malehne očice veselice... Gledam im u oči kao da mogu da me vide i pričam sa njima. A oni, brate, k`o da me tuže redom što ja, eto, živ sjedim, a oni tako. Škljocaju zubima. Škripi kamen i utroba.
Čovjek zamuknu. Ni jedne ne govori. Čini mi se da i on plače.
- Nekad se postidim pa i ja legnem sa njima. I plačem. Plačem kao djete. Onako,
ridam, znaš...
- Ono, tamo, na brdu, to su tvoji? – upitao sam nepotrebno. Znao sam da jesu...
- Jeste, vala... Sklopio sam kosture od svih dragih mrtvaca: ta duguljasta,
mila lubanja zjeva u poljubac. To ti je moja žena Azemina. – grabi rukom iza
sebe kao da nastoji dohvatiti nešto sa gomile kostiju.
- Danas sam joj iskopao rebra. Plakao nad truhlom nadlakticom koju sam negda
slijedio do ramena: Imala je duboke oči i duboko razumjevanje…
Noć ne prolazi. Drhtim negdje iz dubine utrobe. Učini mi se, nerazumno, kako
sabah nikada neče doć`. On plače.
- Djeco moja, djeco... Crnica vas sad grli mjesto vašeg babe. – tuče se u grudi,
čujem kako šuplje odjekuju. - Pojede moje male rumene obraze... Ojoojj! Bože!
U zemlji ti tragovi malehnih stopala, Mejremice moja...
Čovjek je lelekao, ja čutio. Kako da progovorim pored njih, pored naših u Jami,
polomljenih zuba, nepca od gline, crvi im u ustima… Osluškujem vjetar kako zavija kroz kosti
k`o kroz frulu. Progovaraju nam, Bože, govore, a mi ne razumijemo...
Bijaše to noć koja korača kao suđaja. Riječi, zaboravljene, izgubljene, uzaludne…
Lutaju među kostima pobodenim u zemlju. Nas dvojica više k`o sjenke nego insani... Nekako
slutim da će nas sunce rastočiti, kad svane, pruži se Brdom, k`o da nas nije ni bilo...
- Sabah će, ahbabu. – progovori on. Nestvarno, nezemaljski... šupljim glasom, k`o
iz groba. Čujem kako toči vodu, pljuska.
. . .
Klanjali smo sabah. Sunce se razlilo brdom: a ono crveno kao od krvi. On je ustao
bez riječi i okrenuo mi leđa. A i ja, šta ću, za njim. Slijedio sam ga do njegovih. Kleknuo je:
prebira kosti, sastavlja ih, broji prste, sklapa ih u dlan. Pričini mi se kako skupljene koščice,
sjenka malehne ručice, zamahuju, prizivaju. Dva mala kostura i jedan odrasle osobe. Poneka
kost nedostaje, podlaktica, bedrena, rebra... Ruka mu zastaje baš na tim mjestima, kao da ih
savjesno popisuje. Klima glavom, mrmlja nešto nerazgovjetno u bradu. Nismo progovorili
ni riječi više. Ponašao se kao da nisam tu, kraj njega. Kada se uvjerio da je sve na svome mjestu, i
šta nije na svome mjestu, kosti, i najsitnija koščica, potapše male lubanje,
uspravi se.
- Sad` će babo... – reče tiho, jedvačujno, nakako mehko, i otputi se ka Jami.
Nisam ga slijedio. Ali, kao da ga vidim kako prebire u kosturnici među bezbroj mrtvih tragajući za svojima... za kostima njegove djece... A kosti im izmješane, spletene u nerazmrsiv zagrljaj. Ko bi ih sad odvojio, kad ih smrtni pečat sastavi? Ko bi u zgrčenoj izblijedjeloj šaci prepoznao kako mu je dijete mahalo u oproštaj, il` u susret? Možda on, skupljač kostiju. Da, sjećam se sada... Zbog toga sam zaboravio njegovo ime. Nekako mi se u svijest uvrtjelo ono `skupljač kostiju`...
Nikada se nisam vratio na Brdo. Ali, čuo sam o njemu. Minula je godina, ako ne i više. Sretoh svoje Višegrađane pred Čaršijskom džamijom, ahbabe od djetinjstva. Šta mi bi, ne znam, ali upitah za njega. Rekoše da još uvijek boravi na Brdu. Kada ga ko pita šta radi gore, on samo promrsi kako skuplja kosti svojih. Tek tako, ni riječi više. A kako opstaje u toj divljini niko ne zna, ni šta jede, pije, niti gdje nalazi zaklona od nepogode... Ne slušam dalje, iako oni govore, ibrete se... Zamišljam ga k`o živi mezar nad njegovom porodicom kako baca sjenku niz Brdo. Pružila se daleko. A ja osjetim drhtavicu k`o da i sam stojim pod tom sjenkom, studen mi u kostima, oštar, leden dah, iako se nad čaršijom ispelo jarko avgustovsko sunce.
