Ali prije svega moram se osvrnuti na svoj prošlosedmični tekst, odnosno na komentare pojedinih mama koje me nisu najbolje razumjele pa su postavljale pitanje da li ja uopšte imam djecu koja idu u zenička obdaništa? Imam djecu, dvije curice, jedna ide u vrtić, druga je mala beba ... i ja kao i svi roditelji koji šalju djecu u državni vrtić, pored redovne uplate, svaki mjesec moram svom djetetu obezbjediti: dnevnu užinu, higijenska sredstva (toalet papir, ubruse za ruke, sapun) i učila (bojice, olovke, papire za crtanje). Zato i jesam pisao o maćehinskom odnosu Općine kao vlasnika javne ustanove za predškolski odgoj, prije svega prema toj instituciji, pa onda i prema našoj djeci. Općinska vlast novac iz budžeta usmjerava u građevinske poduhvate od koje će korist imati par porodica (da ih ne imenujemo, znamo ih svi vrlo dobro), a zanemaruje najmlađe stanovnike ovog grada koji odrastaju u uslovima koje možete još da vidite samo u Africi.
Osim toga i mene interesuje gdje je završio novac prikupljen od humanitarne utakmice svećenika i hodža, jer sam i ja prodao desetak karata za taj događaj. Novac je bio namjenjen za renoviranje jaslica u obdaništu Dunja (to je ono u velikom parku), a gdje je završio će nam valjda odgovoriti direktorica JU za predškolski odgoj. Ili neće?
Protekla sedmica je počela susretom muftije zeničkog sa načelnikom zeničkim. Dva su vjerska poglavara razgovarala o novim projektima IZ Zenica, gdje je, između ostalih, spomenuta izgradnja nove džamije u Novoj Zenici. Za to vrijeme ono ruglo u centru grada stoji nedovršeno i niko ne zna kad će se završiti najambiciozniji vjerski projekt u Zenici. I nije ni bitno što je nedovršeno, bitno je krenuti u nove projekte, a „Općina Zenica će višestruko pomoći“ reče načelnik na izlaznim vratima. Za to vrijeme je kliznuo Čajdraš, naravno načelnik nije osjetio potrebu da posjeti te ljude i kaže da će „Općina Zenica pomoći“ jer poslije „dešavanja Pečuj“ bježi od klizišta, ne voli ih ni na slici vidjet, kažu.
U toku sedmice imali smo i zanimljivu vijest iz najzagađivača. Naime, uslikaše neke metalne cijevi i ponosno javiše da se spremaju postaviti filtere u nekim do svojih pogona. Nadam se ja da to postavljanje neće trajati narednih par godina, kao što traje postavljanje mjernih stanica i displeja koji će prikazivati stanje zagađenosti zraka, za koje su naše općinske strukture najavile da će biti postavljene do kraja marta, a još uvijek ih nema i ne zna se kad će. U svakom slučaju pohvalan potez Mittala, a mi obični građani se nadamo da će ubrzati postavljanje filtera na svim pogonima jer nije baš humano to što rade – najblaže rečeno.
Prije sporta, još malo o kantonalnoj skupštini. Nisam vjerovao da postoji veći blam i smijurija od sjednica općinskog vijeća, ali me razuvjeriše poslanici u kantonalnoj skupštini. Pogledah par scena tog zasjedanja i ostadoh zabezeknut elementarnim nepoznavanjem činjeničnog stanja o državi u kojoj žive, a evo i par primjera.
Kaže gđa iz SDA: „Čula sam da su studenti ekonomskog fakulteta napisali studiju o zapošljavanju u Ze-Do kantonu u periodu 2013-2020.godina. Pozdravljam projekat, iako isti nisam pročitala (vjerovatno ima puno strana i malo slika / op.aut.) pa bih postavila pitanje da li je istim zaštičen Ze-Do kanton od nezaposlenih iz drugih kantona? Evo npr. kad se raspiše konkurs za prijem nastavnika u Visokom da nam ne dolaze nezaposleni nastavnici iz Kaknja.“. Kad pročitate prvi put bude vam smiješno, kad pročitate drugi put pomislite kako je puna elementarnog neznanja (predpostavljam da su dotičnoj gospođi Olovo ili Tešanj u Republici Srpskoj), a kad pročitate treći put shvatite kako je ova izjava homofobna, fašistička i šta još sve ne. I onda se zapitate kako nas ti ljudi uopće predstavljaju, ko im je dao ovlasti da lupaju ovakve gluposti sa govornice i kako će se ovakvi ponašati kad sutra BiH uđe u EU pa im nagrnu Rumuni ili Bugari u potrazi za poslom? Vjerovatno će pozivati na novi narodni ustanak protiv mrskog okupatora.
Scena druga – izlazi poslanik (ne upratih iz koje stranke) i pita ministra finansija „Zašto su prilivi u budžet slabiji ove godine? Je li to zato što pojedini poslovni subjekti ne plaćaju redovno obaveze prema državi?“. Izađe Ministar i izjavi:“ Ne znam u čemu je problem, ali bih apelovao na građane da kad kupuju robu traže fiskalni račun.“. Bravo ministre, podsjetili ste me na jedan dobar vic:
Stoji ministar finansija u redu u banci. Pita ga teta šta treba, a on bi da digne štednju s računa, ali nije ponio ličnu kartu. Počinje razgovor u smislu da teta zna ko je on, da je on ministar, ali da je procedura jasna „ne smiju se isplatiti novci ukoliko klijent nema identifikacijski dokument.“. Njemu se žuri, nema vremena da ide po dokumente, može li nekako drugačije da dokaže da je on ministar? Teta kaže: „Pa može, evo neki dan nam je ovdje bio Saša Kajkut, nije imao ličnu kartu, a tražio da mu isplatimo neki novac s računa. Isto je ovako bila priča, trajalo je 10-ak minuta i neki gospodin iz reda je rekao „Evo Saša lopta“, momak je skočio, napravio škarice i loptu poslao u same rašlje onih tamo vrata. Ako vi imate nešto tako kao dokaz nije sporno.“ .Stao ministar, širi ruke i govori:“ Ne znam, nemam ideje, nisam siguran da mogu smisliti nešto ...“, a ona će teta sa šaltera: “Dovoljno je ministre, hoćete li isplatu u sitnim ili krupnim novčanicama.“
Da podsjetimo gospodina ministra gdje živi i zašto su prilivi lošiji (bar djelimično): “Između ostalog, to je i zato što država, kao najveći dužnik u BiH, ne izmiruje obaveze prema privrednim subjektima te oni ne mogu širiti poslovanje i isplaćivati redovne plaće. Pa tako i kanton od prošle godine, osim obaveza za plaće budžetskih korisnika i pojedinih socijalnih kategorija, nije platio niti jedne KM obaveze prema privrednim subjektima. S druge strane imamo zastoj i pad industrijske proizvodnje i nije ni za očekivati da se budžet puni kao u prethodnim periodima, ne stimulišemo poljoprivredu i industrijske grane privrede. Ali se uvijek možemo zadužiti kod MMF-a da bi vama i takvima kao vi isplatili plaće.“, eto to bih ja rekao, a naš vrli ministar to kao ne zna.
I zaista još jednom vam kažem da obavezno upratite sjednice kantonalne skupštine, puno su zanimljivije od sjednica općinskog vijeća, pa i od Sulejmana veličanstvenog, dobro ćete se nasmijati, a sigurno ćete doći do zaključka da kantone hitno treba ukinuti.
Još malo o sportu.
U protekloj sedmici smo imali dva puta priliku vidjeti NK Čelik. Prvo smo na TV-u posmatrali tekmu protiv Borca iz Banja Luke i nismo vidjeli skoro ništa. Nesretan/nespretan poraz 2:0, ali budimo realni, kad igrate na oranici, a ne na sportskom terenu, rezultat pada u drugi plan. Bitno je bilo sačuvati zdravlje igrača, da se neko teže ne povrijedi. E onda u subotu na našem najljepšem stadionu dočekaše Čelikovci goste iz Gradačca. Već u 15-oj minuti je bilo 3:0, a mene supruga zove na mobilni da se vratim kući, kaže dosta je. Ostao sam ipak do kraja i vidio i taj četvrti zgoditak koji je dao mladi Marin Popović. Drago mi je što je Vlado Jagodić, trener Čelika, prepoznao neke zeničke klince i dao im mogućnost da zaigraju za prvi tim, drago mi je što mu naša zenička djeca vraćaju dobrim partijama i zatvaraju polako usta vječnim kritičarima koji su govorili kako u našem gradu nema talentirane djece. Iako su standardni Adilović, Horić, Jusić, Huseinspahić (nadam se da nisam zaboravio nekog od njih), nameće se mali Bureković, mene se posebno dojmio upravo Popović za kojeg iz nekih privatnih relacija znam da mu je do prije par godina bilo zabranjeno bavljenje bilo kakvim sportom jer je bolovao od najtežeg oblika psorijaze. Dečko je pobjedio bolest, obukao najdraži dres i živi svoje snove. Publika? Publika je posebna priča, kada Čelik dobro stoji nema ih na tribinama. Valjda je to neki oblik mazohizma, punimo tribine kad se borimo za opstanak. Smanjite malo Ligu prvaka i strane lige i dođite na stadion podržite naše momke.
Rukomet i ženska košarka, očekivano porazi. Žene zato što ne znaju, a rukometaši u cilju pomoći kantonalnom rivalu Krivaju iz Zavidovića da ostane u ligi. Da gospođo iz SDA i Zavidovići su u Ze-Do kantonu, vjerovali ili ne.
Pročitao sam prošle sedmice divan članak Hrvatskog umjetnika Željka Senečića u kojem je opisao trenutni odnos snaga između genija i mediokriteta. Njegov zaključak je da su mediokriteti zavladali svijetom, a geniji su postali anonimni i ne mogu doći do izražaja, na žalost ili na radost, takav odnos snaga može samo voditi nestanku svijeta kakvog poznajemo. Par citata me naročito oduševilo, iako je bitno pročitati cijeli tekst da bi se shvatio kontekst priče, ali evo šta u jednom dijelu Senečić kaže: „... Danas su medikriteti zavladali. Razumljivo, prouzročili su krize, ratove, agresije. Danas mediokriteti vladaju, određuju što će se slušati, gledati, raditi, oblačiti, snimati, upravljaju bankama i državama. Medikriteti su dobivši vlast došli glave svima, pa i sebi...“ i nastavlja „... Treba pažljivo pogledati fotografije svjetskih summita. Sretna, zadovoljna lica medikriteta zabilježio je objektiv kamere. Iz armije mediokriteta regrutiraju se udarne čete. Specijalci. To su podobni ... Nisu talentirani, ambiciozni su i marljivi. Takve štetočine rade od jutra do mraka. Ne mogu se zaustaviti u svom nadiranju. Kako ništa ne znaju, znaju sve. Ne vole iskreno žene, osrednji su pijanci, plivaju u hladnim jezerima, trče kilometre po kiši, ne vole red ... vole novac i vlast, a najviše sebe. U vlastitim su kućama nule, vlastita djeca ih preziru, vlastitim ženama se gade, a gade se i medikritetima koji bez njih ne mogu...“ ...
Za ovaj drugi dio citata ne morate pogledati baš slike sa svjetskih summita, možete otvoriti domaće novine i gledati lica naših političara i armije njihovih sljedbenika i odmah će vam biti jasno zašto se nalazimo baš tu gdje se nalazimo.
Pozdrav
Kenan Ć.
