U danima iza nas Zenica je ispričala nekoliko lijepih sportskih priča, od drugog mjesta Hamze Alića, preko dobrog nastupa Igora Laikerta na svjetskom prvenstvu u skijanju, pa do posljednjeg uspjeha Dejana Mileusnića na Europskom kupu u Španiji. Lijepu gestu je učinio i direktor NK Čelik Alija Porča prema navijačima FK Sarajevo, a ovi su na još ljepši način uzvratili i time su i jedni i drugi pokazali da ova dva kluba i njihovi navijači mogu funkcionisati na nivou sportskog rivaliteta, bez izljeva mržnje (iako sam veliki navijač Čelika, uvijek mi je smetala ova netrpeljivost između Čelika i Sarajeva, valjda zato što imam dosta rodbine i dobrih prijatelja u Sarajevu). Istovremeno i RK Čelik nastavlja niz uspješnih igara i sad je već, možemo slobodno reći, osigurano učešće u ligi za prvaka. Činjenica je da RK Čelik postaje bitan faktor u BiH rukometnom „svijetu“ i to više niko nema pravo poreći. Da li će to biti na duge staze ili kratkog daha, kao što je slučaj za KŽK Čelik, ostaje da se vidi – to zna samo vidovita Džemila, a neće da kaže. 

Šta pokušavam reći je da je lijepo vidjeti da postoje ljudi, u ovom gradu, koji su se svojim radom i ličnim naporom izdigli iz mulja društva kojem su idoli neki kriminalci naoružani do zuba i plastične pevaljke s velikim „adutima“ i očajnim glasovnim mogućnostima. Nekako ti povremeni bljeskovi naših sportista i sportskih radnika kao da daju nadu da ovo društvo još uvijek može krenuti prema boljoj budućnosti. Ali s druge strane, opet pogledate Hamzu ili Igora koji s pravom izađu u medije i kažu da je briga države za vrhunski sport na najnižem mogućem nivou. Jedan je na zalasku karijere i kao što sam već jednom napisao sjetiće ga se neko za nekih 20 godina kada budu snimali emisiju „Kucamo na vrata zaboravljenih asova“, ako uopće Hamza bude imao vrata da se pokuca na ista, a drugi je imao tu sreću da ode iz ove države i svoju sportsku i privatnu karijeru nastavi u Norveškoj koja je posložena država i koja prepozna vrhunski sport i podrži ga.

A opet šta očekuju Hamze i Igori i Dejani? Šta očekuju od politike u kojoj sjede najlošiji studenti i učenici, ruralne provincijencije, koji su uglavnom imali ispričnice od tjelesnog odgoja, a i ostale znanosti su im na nivou tanke dvojke? To su ljudi koji nemaju empatije prema najmlađim članovima ovog društva, pa ćete vidjeti kako se za jaslice igraju humanitarne utakmice, kako nam vrtići propadaju (iako se u normalnim društvima baš na ovaj prvi susret djece sa obrazovnim sistemom obrati posebna pažnja), škole samo što se nisu srušile, Univerziteti se otvaraju samo da bi se podjelila još koja fotelja podobnima, a ne razmišlja se o kvalitetu nastavnog procesa pa nije ni čudo da nam je visoko školstvo rangirano na samom dnu svjetskih ljestvica ... 

Uostalom treba li išta drugo reći osim da je za takve ljude Mittal društveno odgovorna kompanija, a ne firma koja svakodnevno u zrak ispušta tone otrova i polako ubija ovaj grad i njegovu budućnost, psi lutalice su im normalna pojava jer su i oni odrasli na selu gdje su se svakodnevno sretali sa domaćim životinjama, itd. itd. Kažem vam da se ponavljam.

I stvarno šta hoće Hamza, Igor, Dejan ... Hamzi bi bolje bilo da pogne glavu, učlani se u stranku, dobro se izlakta (a s obzirom na njegovu korpulenciju nema problema za kvalitetno laktanje) i možda ga već na sljedećim izborima vidimo na nekoj listi za kantonalnu skupštinu čime bi riješio sve svoje životne probleme.

Prije 20-ak dana sam na RTS-u pogledao prilog o preduzeću koje se bavi održavanjem parkinga u Beogradu. Bilo mi je zanimljivo pogledati kako to funkcioniše u gradu koji broji skoro 2 miliona stanovnika. Pa kaže direktor preduzeća sljedeće: „Pauk (kojeg u slengu Beograda zovu DIZAJNER) u toku jednog dana digne cca 250 vozila koja nisu propisno parkirana. Pod propisno parkiranim vozilom se smatra ono vozilo koje je parkirano na mjestu koje je obilježeno za parkiranje. Dakle, ne kako građani misle – dozvoljeno je ako nije zabranjeno – nego onako kako zakonski normativi nalažu – dozvoljeno je ako je označeno.“ 

Kako to sve funkcionira u 20 puta manjem gradu, Zenici ne moram vam ni pričati, svakodnevno proživljavamo frustraciju zvanu pauk služba ili lisice. Pokušajmo izjavu direktora iz Beograda prevesti na izjavu direktora JP Parkinzi u Zenici i to bi otprilike ovako izgledalo: „Pauk u toku jednog dana digne cca 30 vozila koja su nepropisno parkirana. Pod nepropisno parkiranim vozilom se smatra ono vozilo koje je parkirano na mjestu koje je rezervisano za nekoga. Dakle, ne kako građani misle – dozvoljeno je ako je označeno – nego onako kako mi mislimo – nije dozvoljeno ako je označeno.“. 

I zaista zenički parkinzi su jedinstvena služba u svijetu koja će vaše vozilo odnijeti ili zaključati lisicama, ako ste ga (ne)propisno parkirali na nečije rezervisano mjesto ili ako ste terminom probili plaćeni rok. Vaše vozilo stoji na ocrtanom mjestu, mjestu predviđenom za parkiranje, najčešće nikome ne smeta, ali ipak biva odneseno i naplaćena vam je naknada za uklanjanje istog. S druge strane imate pravo to isto vozilo ostaviti na trotaru, zelenoj površini, ispred nečije garaže, na terenu Bilinog polja, rampi za invalide ili čak na samoj cesti (ovo samo ako ste upalili sva četiri žmigavca) i niko ga neće ružno ni pogledati.

S pravom onda možemo zaključiti da JP Parkinzi aktivno učestvuju u stvaranju saobraćajnog haosa u našem gradu. Sakriće se oni zasigurno iza nekih papira kojim su im, od Općinske vlasti, data ovlaštenja određenog nivoa, a za sve ostalo je zadužena saobraćajna policija, međutim meni nije jasno kako ta ovlaštenja vrijede u jednom dijelu grada, a u drugom dijelu grada ne vrijede – primjer za to je trotoar ispred Kineskog zida gdje ne smijete parkirati jer „pauk nosi“ (bar su mi tako rekli) iako nema ovlaštenje za to, dok će ulicom Safvet bega Bašagića proći pored niza na trotoar parkiranih vozila i neće ni pomisliti da ih podigne. I s druge strane kako neko može dati nekom ovlaštenje da radi mimo zakona, odnosno da vam naplaćuje kaznu za pravilno parkiranje. To bih ja onda radije nazvao „legalizirano reketiranje“.

I hajde da budemo otvoreni do samog kraja, rješenje parking haosa postoji, a to je da se rezervisana mjesta (iako rezervacija mjesta ne postoji kao institut u razvijenim zemljama, osim za pojedine kategorije stanovnika kao npr. invalidi) u toku dana prodaju uz ograničenje boravka na istim zavisno od zone grada (pola sata, sat, dva sata), a da se paukom uklanjaju vozila koja su nepropisno parkirana i stvaraju saobraćajni nered.