Lutamo Zenicom danima, naglo zaustavljenih aktivnosti, bez dinara u džepu, zbunjeni, izgladnjeli, izgubljeni. Susrećem drugare iz djetinjstva sa kojima se nisam vidjela godinama zbog mojih, uvijek kratkih boravaka u Zenici , radujemo se susretima, razgovaramo, analiziramo situaciju u zemlji, ubjeđujemo jedni druge u lojalnost Bosni u bratstvo. Ponovo se, nakon dvadeset godina odsustva, osjećam zeničankom, Zenica mi se vraća draža I bliža nego ikada prije. To je grad moga djetinjstva, školskih dana, Tagore , Prevera, djevojačkih snova, prvih stihova…

Ali to je i grad,  metalurški centar, od izuzetnog značaja za cijelu Jugoslaviju. Još davne 1879 , po dolasku Austrijanaca u Bosnu, izgrađen je ovdje Rudnik  mrkog uglja, zatim Željezara, Bosna je prugom povezana sa Autro-Ugarskom  za odvoz polufabrikata I sirovina.

Poslije drugog svjetskog rata, shodno usvojenoj strategiji razvoja o baznoj industriji kao primarnoj  (Ruski model) Zenička željezara je izrasla  u najveći  Rudarsko- Metalurški Kombinat  za preradu željeza I proizvodnju čelika u Jugoslaviji. Zajedno sa razvojem Kombinata u Zenicu su useljavali po nalogu Partije najčešće inžinjeri, radnici  iz svih krajeva Jugoslavije da učestvuju u njenu razvoju.

Kada sam se 1975.godine poslije završena studija vratila u Zenicu upućena sam, 10 dana nakon dobivanja diplome, na rad u Elektro-računski Centar  u Direkciju Kombinata kao njihov stipendista.  Na posao praktično ni ja ni mnogi od nas, nismo ni dana čekali. U tim godinama Kombinat je brojao oko 60000 zaposlenih a u samoj Zenici 30000 radnika , migranata iz svih krajeva Jugoslavije i seljaka iz regije koji su napustili rad na zemlji i prehranjivali porodice radničkim hljebom.

Željezara (u nekim selima oko grada zvana Železara) je rasla iz godine u godinu, uspjeh se mjerio i stotinama hiljada tona čelika godišnje,  bila je dio naših života iako su građani sve više oboljevali od bolesti disajnih organa , rastao je procenat otrovnih gasova u zraku i prašine, broj nesreća na radu u rudniku i u Željezari nije jenjavao.

Rijetko je prošao mjesec dana da se nisu oglasile fabričke sirene najavljujući nečiju smrt u krugu visokih peći, valjaonici rudniku …. Zaštita na radu je bila minimalna, naš čovjek odvažan i malo disciplinovan,  tehnologije u odnosu na Evropske zastarjele.

Po proširenju kapaciteta proizvodnje izgradnjom treće visoke peći broj oboljelih u gradu od raka se povećao, šaputalo se da se u Bolnici Crkvice rađaju djeca nakaze, ali o tome se nije pisalo, mnogo su važnije izgledale udarničke tone čelika!

Nije se javno pisalo ni o slabom kvalitetu željezne rude  kopane u Varešu, kasabi oko 50 kilometara udaljenoj od Zenice, niti da korištenje te rude uveliko doprinosi da olovne pare  uništavaju na grad, nismo znali ni o skupom uvozu kvalitetne željezne rude, ni da plasman  rijetko pokriva troškove proizvodnje. Tek kada sam počela raditi u Direkciji Kombinata načula sam da kada nestane novca za plate radnika zaduženi iz Kombinata otputuje do Beograda (Srbija) da  doštampa « svjež novac » kojim su često prikrivani gubici. Dodatne emisije novca za pokriće gubitaka su bile  vrlo popularan politički način držanja zemlje u iluziji razvoja;  uz emisije velika pomoć su bili i prilozi  « prijateljskih »  zemalja za naš razvoj koje su naši političari  tako vješto skupljali hodajući po svijetu i prijateljujući sa svima i svakim. Kada nije bilo drugog načina dizali su se krediti i zemlja išla iz  kredita  u kredit i iz reprogramiranja otplate jednog u reprogramianje otplate drugog kredita.

Po mnogima zeničanima, kako se sav platni promet Kombinata Zenica odvijao preko beogradske firme PROGRES, oni su bili jedini koji su profitirali i znali pravo stanje stvari te je kod njih ostajala stvarna zarada zeničkih radnika.

Sam grad je bio siromašan , radnički, u zeničkoj dosta uskoj kotlini građene su jeftine višespratnice, soliteri, sa prosječnom stambenom površinom od nekih 45 metara kvadratnih po stanu ili 12  nominalnih kvadrata po članu porodice . Ne malo seljaka je sišlo da živi u gradu i tek je trebalo da steknu gradske navike u kojima nije samo tvoja kuća interesna zona, zeničane su po nalozima od opštine iseljavali iz porodičnih kuća uz minimalne nadoknade, davali im stanove u neboderima na njihovoj zemlji … polako su novi arhitekte  komunističkog režima, kojega  prošlost nije interesovala  i sva arhitektonska rješenja bila usmjerena na  jeftino « radničko sutra »,  počeli razgrađivati  - uništvati staru zeničku ćaršiju.

Zenica je postala ekološki jedan od najzagađenijih (opasnih za stanovanje) gradova Evrope  ali i vodeći grad Bosne i Hercegovine po broju registrovanih alkoholičara.  Na nekih 50 000 stanovnika uže regije grada  imali smo pred rat od  kulturnih centara tri kina, Narodno pozorište, lokalni radio, privatnu Željkovu(Lincner)  televiziju i Maleni muzej grada u staroj Sinagozi.

Doduše sama Željezara , opština i još neka veća preduzeća u gradu su imali i sindikalna odmarališta , hotele po Jadranu za naše radnike, Odmaralište na Bistričaku, Dom na Smetovima… i  sportski Klub Čelik.

Eto tako se živjelo u našoj Zenici , nekako tiho i bez pobuna da bi se prvi veliki problemi uočili kada dvije godine prije rata Željezara nije više mogla sakriti gubitke (ili je Beograd prestao doštampavati novac ?) … Problemi sa obezbjeđenjem proizvodnje, posebno obezbjeđenjem kvalitetne rude iz inostranstva kao i nabavke repromaterijala  su se umnožili toliko da je bilo neminovno zatvaranje nekih pogona i slanje radnika kućama na «čekanje». Radnici su po prvi puta nakon oslobođenja počeli ostajati bez posla, zrak je u gradu postajao čišći.

 Dva mjeseca nakon početka rata u Bosni i Hercegovini svi pogoni Željezare su zaustavili rad, ugašena  je i posljednja visoka peć.  Osvanuo je dan sa čistim nebom nad Zenicom, dimnjaci su stršili u nebo, pogoni zjapili prazni.

Nad gra se spustila  teška tuga, kao da je svo ono olovo iz zraka svom  težinom palo na srca zeničana!  Zatekla sam majku lica ozbiljna, puna brige i tuge  kako sjedi kod prozora uz prvu jutarnju kafu.

-Ode naša hraniteljica, moja Nerice, kaže mi zakrenute glave da joj ne vidim suze.

Par dana poslije , kolonu građana  Zenice , porodica porijeklom iz Srbije i Crne Gore , većinom bivših direktora i šefova pogona je zaustavila policijska patrola na izlazu iz grada i vratila.

Zeničani su kolonu autobusa okružili  sa svih strana zviždali im, psovali i dovikivali :

- Sram vas bilo, bilo vam je dobro dok ste muzli Željezaru a sada kada je stala bježite!.

Sav grad je o tome pričao glasno, oglasio se Radio Beograd da kaže kako se opet « Srbi maltretiraju u Zenici » , mnogi su se javljali u radio i TV emisije i  govorili u ljutnji građana, o  željezarskoj dugogodišnjoj stvarnosti , između ostalog tada sam prvi puta saznala da u gradu  živi više od 70%  bosanaca – muslimana a da su svi Direktori Kombinata uvjek bili Srbijanci … i slično.

Nekoliko dana zatim « slijedeći zvaničnu politiku Predsjedništva BiH o miroljubivim rješenjima i politici neuzvraćanja «  autobusi sa direktorima i rukovodiocima pogona su pušteni da odu  mirno iz Zenice.

Tih dana sam pred vratima ulaza u maminu zgradu srela dragu tetu Nadu čiji je muž, Srbijanac stekao prijevremenu penziju u Željezari kao invalid rada a ona stigla u Bosnu na izgradnju pruge Šamac-Sarajevo (neposredno nakon 1945)  i tako sa nama i ostala.   

Pitam je kako su, imaju li problema sa ljudima, jesu li i oni htjeli ići sa konvojem  a ona mi odgovara: 

- Moja Nerma. Neka idu, zatralo im se! Gdje ću ja pod starost ? Sve mi je u Zenici što imam i volim. A moj stari, Mišo i ja smo plakali kad su nam zaustavili Željezaru.

Tako je tada počelo « etničko ćišćenje Srba » u Zenici, u suštini  nastavljala se naša stvarna zajednička Bosanko-Hercegovačka golgota.

Nermana BEGAGIĆ

DNEVNIK OSTARJELE FRAJLE

-onako kako vrijeme ide  

 ŽELJEZARA I GRAD