Pozvaše lift, ali djed čuje da isti već dolazi. Vrata lifta se otvaraju. Iz njega izlazi gospođa, koju svi u zgradi zovu „Šapica“, sa svojim malim dlakavim čudovištem. Mali njušavko krenu da onjuši unuka, kog djed povuče za ruku i skloni u stranu, jer njušavku nije vjerovati. Djed nije mrzio životinje, ali je bio alergičan na držanje istih u stanovima. Nije mogao svariti, da ljudi mogu u istoj sobi držati životinje zajedno sa djecom, znajući koje sve nečistoće i zaraze izviru iz njih, posebno još, kad se radi o psima. Za njeg su takvi stanovi slični štalama ili psetarama. Nažalost, u svakoj zgradi ima ih,od pet do dvadeset, u zavisnosti od veličine zgrade. Vlast im je kažu dodijelila privremeni smještaj u stanovima, dok im se ne napravi njihov azilni smještaj. Za one pse na ulici kažu, da nemaju nikakvu štelu u općini i osuđeni su da se sa siromašnim narodom otimaju za kontejnere, da ujedaju nemoćne i laju na sve i svašta. 

Ušavši u lift, unuk zamalo ne ugazi u svježu žutozelenu kamaricu, iz koje se još pušilo.

„Dedo, dedo šta je ono na podu. Isto govance? – upita unuk.

„Nije dušo govance, već se cuko pokakio“ – odgovori ljutito djed, gledajući u još jedan argument protiv držanja ovih kućnih seratora u stanovima.

„Dedo, što se cuko pokakio u lift“ -  upita unuk.

„Stid ga bilo pokakiti se van, pa se sklonio u lift. Neki kulturan njušavko, vlasnicu mu njegovu bezobraznu . . . ! – opsova djed.

Na izlazu iz zgrade, sretoše ženu koja čisti stubište. Djed joj saopšti da se cuko opet pokakio u liftu i da to treba počistiti. Žena opravdano poče galamiti i psovati:

„Dabogda im prisjelo! Ovi što drže pse u stanovima, gori su od životinja. Malo koji vode računa gdje će oni piškiti i kakiti. Ja skoro svaki dan čistim iza njih. Đubrad neodgojena! – ostade nabrajajući žena, stalno suočena sa gadostima cuka i njihovih vlasnika.

Izlazeći iz zgrade, dočeka nas nekakav neugodan miris, bolje reči, smrad.

„Dedo, šta ovo ovako ružno smrdi. Isto k'o da je neko dekn'o“ – upita unuk.

„Jest dušo, u pravu si. Izgleda da je dekn'o Mittal, dok ovako čudnovato smrdi. Ali, navikli smo mi na to, pa nam više i ne smrdi“ – odgovori djed.

„Meni dedo smrdi. Ti si ostario, pa ti nos ne valja. Zato dobro ne osjetiš smrad. Što ne zabrane Mittalu da pušta ovakav smrad“ – uporan je unuk.

„Ma, dig'o se dušo narod, ali slaba fajda. Ako ništa, općina nam pravi displej, pa ćemo bar znati šta je Mittal ruč'o, kad ovako zasmrdi“ – odgovori djed.

„A šta je to dedo displej?“ – opet će unuk.

„To je ona sprava na kojoj će se moći pročitati, kojih smo se sve vitamina taj dan nakusali“.

„ Pa zar dedo vitamini nisu dobri za nas. Mama mi kaže da moramo sve jesti zbog vitamina“.

„Jesu, ali oni u hrani. Od onih vitamina na displeju se umire“.

„Moj dedo, ja tek sad ništa ne razumijem to o vitaminima“ – začuđeno će unuk.

„Razumjet ćeš kad budeš proizvodio pilad, kašljući“ – završi djed ovu temu.

Nastaviše dalje trotoarom, kad se djed trže:

„Pazi dušo, rupa! Daj ruku ovamo, da ne upadneš u šaht“ – zgrabi djed unuka za ruku.

„Dedo, šta će ovdje rupa. Zar ovo nije trebalo biti zatvoreno? – upita unuk.

„Jest sine, ali poklopce pokradoše hapci. Prodaju na otpad, a za te pare kupuju drogu. Oni kažu da poklopce skidaju, da se majstori ne moraju mučiti, kad trebaju ući u kanal zbog nekog kvara. Zato dušo, kad ideš ulicom moraš otvoriti četvere oči da ne propadneš u rupu ili slomiš nogu“ – upozori ga djed.

„Dobro dedo, samo ti ja nemam četiri oka. Imam samo dva“ – upita unuk.

„E, onda dva otvori, a dva iskolači i eto ti četiri oka“ – snađe se djed.

„Ja te opet dedo ništa ne razumijem“ - opet će unuk.

„Razumjet ćeš, ako bubneš u šaht“ – ljutito će djed.

Produžiše dalje, kad im iza leđa zalaja ljuto pašće i krenu na njih. Djed zgrabi unuka k sebi i dreknu na psa:

„Marš, džukelo odvratna! Marš!“ Djed ljutito zgrabi kamen i baci ga prema zapjenjenom psu. Pas ustuknu i pobježe, lajući. Djed tek onda primijeti da unuk drhti od straha.

„Ne boj se sine. Dok je dedo s tobom, ništa ti ne brini, ali se čuvaj ako nekad budeš sam. Moj sine, nekad si mogao ulicom ići uzdignute glave, ne bojeći se da ćeš upasti u kakvu rupu, a okretao bi se samo, ako bi pored tebe prošla kakva zgodna koka. Sad su došla vremena da moramo gledati ispred sebe da ne upadnemo u šaht, a iza sebe, da li nas prati kakva opasna džukela. Ne zna se šta je opasnije, da li  šahtovi ili cuke. Nekad se u ruci nosio kišobran, a danas se to naziva cukobran, i mora obavezno biti sa šiljatim vrhom, inače ćeš biti poderanih hlača i guzice“ – upozori ga djed.

„Dedo, ja se puno bojim cuka. Molim te da paziš na mene dok ne narastem, a ja ću onda paziti na tebe“ – predloži unuk.

„Ne vjerujem ti, dušo. Čim ti počneš pišati uz vjetar, dedo će ti biti zadnja rupa na svirali“.

Krenuše dalje ulicom pored rudarskog, samačkog hotela, ali opet problem. Desetak  auta na trotoaru, zakrčilo prolaz pješacima.

„Dedo, što će ova auta na trotoaru? Kuda ćemo proći?“ – upita unuk.

„Vozit ćemo slalom između auta, pa malo na cestu, pa opet na trotoar, dok ih sve ne prođemo“ – odgovori djed.

„Zar ova auta smiju da se parkiraju na trotoar?“ – opet će unuk.

„Smiju dušo. Vidiš da su to skoro sve bijesna auta, od tatinih sinova ili lokalnih tajkuna. Policija im ne smije niti prići, a kamo li napisati kaznu. Samo ako vide na trotoaru auto od kakve fukare, pozovu pauk i odvezu to auto. Svi ostali su zaštičena divljač. Policija ti dušo služi za to, da se fukara ne osili“ – odgovori djed.

„Dedo, dedo! Eno tamo dva policajca stoje. Šta oni rade, i što ne kažnjavaju ove vozače?“

„Oni sine ubijaju vrijeme“ – odgovori djed.

„Nisam dedo čuo za to. Čuo sam i vidio, da se pištoljima ubijaju banditi i lopovi“ – opet će unuk.

„Tako je sine, ali samo u igranim i crtanim filmovima. Kod nas policajci pištoljima smiju samo ubijati vrijeme. Ako nekog drugog pokušaju ubiti, odmah ih suspenduju, jer po evropskim standardima, policajac nikog ne smije ni mrko pogledati, a kamo li naružiti ili, ne daj Bože, ubiti“ – odgovori djed.

„Opet te ja dedo skoro ništa ne razumijem. Pa šta će nam onda policija?“ – radoznao je unuk.

„Da brani vlast od ojađenog i gladnog naroda i drugih koji se pobune protiv vlasti i države“.

Vraćajući se pored stadiona, unuk ugleda kinesku radnju. Zgrabi djeda za ruku i povuče prema radnji.

„Dedo, hajd' mi kupi nešto kod Kineza. Pištolj ili kakvu drugu igračku“ – zamoli unuk. Djed, znajući da su mu vuci u džepovima, brzo se snađe.

„Ne radi ova prodavnica. Vidiš da je zatvorena“ – slaga djed.

„Nije zatvorena. Eno se vide neki ljudi unutra“ – uporan je unuk. 

„To je inventura u radnji, a kad je inventura ništa se ne prodaje“ – ponovo slaga djed.

„A, šta je to dedo inventura?“ – upita unuk.

„Inventura je, kad Kinezi utvrđuju koliko su mahnuli para od države. Baš mi je dušo žao što prodavnica ne radi“ – kao fol, utješi ga djed.

„Hajdemo dedo do onih drugih Kineza. Možda oni rade“ – uporan je unuk.

„Možemo vidjeti, ali i kod njih je sigurno inventura“ – pokušava ga djed odvratiti.

„Neka, neka! Hajd'mo mi vidjeti. Nije nam daleko“ – uporan je unuk. Baš u trenutku kad dođoše pred prodavnicu, iz nje su izlazili otac i dječak, koji je u ruci držao veliki, dječiji pištolj i pucao iz njeg rafalno, uz svjetlosno – zvučne efekte.

„Vidi dedo da ova radi. Ne možeš se više pravdati inventurom“ – radosno će unuk. Djed, vidjevši da je pritjeran uz zid, kao fol, uhvati se za džep, pipajući.

„Uh, dušo! Izgleda da sam zaboravio novčanik kod kuće. Bojim se da ti neću moći ništa kupiti“.

„Lažeš dedo! Vidio sam da ti je u džepu“ – uporan je unuk.

„Uh! Evo ga, ali je prazan. Znaš sine da je penzija bila davno. Čim bude sljedeća za dvadesetak dana, dedo će tebi nešto kupiti“ – tješio ga je djed.

„Ej, moj dedo! Ti mene samo onako voliš. Trebaš se za mene nekad i istrest'. Svako me može voljeti tako kao ti“ – razočarano će unuk.

„Nije dušo istina! Ja tebe volim najviše na svijetu. Znaš da ti nekad kupim žvaku, nekad lizalo ili balon. Kupio bih ti i pištolj, ali se bojim da ne postaneš bandit“ – opravda se djed.

„Ne postaje se dedo bandit sa kineskim pištoljima. Nisu to pravi. Ali, nema veze, dedo. Ja tebe opet volim, kao i ti mene“ – reče unuk, pa zagrli i poljubi djeda. Djed zadrhti od miline i skrivajući od unuka, obrisa suze u očima.

Šetajući dalje širokim, renoviranim trotoarom prema rondou, unuk upita:

„Vidi dedo kako su nam sad široke ulice i trotoari. Nema više ni semafora i sad se auta vrte u krug“ – primijeti unuk.

„Jest, dušo. Ulice su proširene, a napravljeni su i kružni tokovi, da se malo vozačima zavrti u glavi, ali i da se smanji gužva u saobraćaju. Posebno, kada je na Kamberovića polju onaj ZEPS ili, kako ga onaj naš komšija Himzo naziva, Bal guzonja. Kažu, bilo stid ove naše vlasti da im gosti vide nesređene ulice i gužve po gradu, pa se zadužili i kod Boga i kod naroda da što više sličimo velegradu, sa dvadeset tri hiljade nezaposlenih. A trotoari su opet posebna priča. Oni su napravljeni široki, da se narod ne gužva kad ide na proteste protiv zagađenja, kad su štrajkovi ili druga okupljanja naroda. Prije se stvarala gužva na trotoaru, i moralo se ići u koloni. Sad se može ići u tri – četiri kolone, i opet nije tijesno“.

„Ja tebe dedo slabo razumijem“ – upitno će unuk.

„Onda si malo na dedu. Ali, nema veze. Razumjet ćeš kad porasteš“ – odgovori djed.

Idući dalje, ugledaše kroz prozor objekta mnogo omladine i pokojeg starog dripca, kako bulje u ekrane i nešto križaju.

„Dedo,dedo! Je li ono kladionica i šta to oni rade unutra?“

„Traže dušo sreću u kocki. Ulaze unutra kao insani, a izlaze kao hajvani ili blaže rečeno, magarci“ – odgovori djed.

„Šta je to dedo insan, a šta hajvan? – upita unuk.

„Insani smo mi, ljudi, a hajvan je stoka“ – odgovori djed.

„Pa kako može od insana postati hajvan?“

„Kad dadneš deset maraka, a dobiješ tri ili češće puta ni marku, šta drugo možeš biti, nego hajvan ili magarac. Rijetko koji izađe iz kladionice kao insan ili bogatiji gospodin. Zato sine, kad porasteš, nikad ne ulazi u kladionice. Radije te pare koje ti budu višak, daj sirotinji“ – savjetovaše ga djed, malo govoreći i iz iskustva.

Nastaviše prema parku, pored Biroa za zapošljavanje. Ispred biroa, desetak djevojaka i mladića žučno raspravljaju o primanju na posao preko veze.

„Kakva je ovo dedo zgrada i šta oni tamo ispred čekaju?“ – upita unuk.

„Ono ti je dušo azil za nepodobne i neposlušne. Traže posao ne shvatajući, da je to samo sabirni centar za nezaposlene, a ne sjedište stranke, gdje se dijeli i dobiva posao. Dolaze se javljati da su živi i kao takvi su samo jedan statistički podatak“ – odgovori djed.

„Dedo, a kad ja završim školu, hoću li se i ja moći zaposliti u ovoj zgradi?“ – upita unuk.

„Hoćeš dušo, ali kao karton u ladici. Nikako drukčije. Šta misliš da odemo malo do Kamberovića polja, da vidimo šta tamo danas ima?“ – predloži djed.

„Može dedo, može. Ima u Centru igraona. Meni uplati, a ti sjedi u kafić i popi sok ili kafu“.

„Može dušo, ali u vanjsku igraonu. Vidio si dobro da je dedo švorc. Drugi put ćemo u Centar“.

Unuk nešto promrmlja i krenuše dalje.Ugledaše radnika „ALBE“ kako vozi kantu i u nju kupi smeće sa ulice.

„Dedo, ja bih kad porastem volio da radim kao što radi onaj čiko“ – reče unuk.

„Trebaš prvo završiti školu i fakultet, da bi se dočepao one kante. Ali, i s fakultetom ćeš teško dobiti da voziš onu kantu za smeće, ako se ne baciš u politiku. 

Kao prvo, moraš se upisati u podmladak stranke. Znaš da u nekim organizacijama imaju „pčelice“, a u politici se oni nazivaju „mladi trutovi“. Oni se još od malena uče, kako se visoke plaće i druge privilegije mogu dobiti ne radeći skoro ništa, mlateći praznu slamu i uništavajući meke i udobne fotelje. Tu se nauči, kako najlakše doći do love, i kako se lovi u mutnom“ – objasni mu djed.

„Znači dedo, i mene bi pored škole mogli odmah upisati u te trutove. Meni se to sviđa“ – upita unuk.

„Tako je. Čim završiš osnovnu školu, pa čak i prije, počni se motati oko stranke, malo lijepiti plakate, mahati stranačkim zastavama i već si napola trut. Čeka te svijetla budućnost i lagodan život. Ako to ne uradiš, sa fakultetom ćeš biti samo jedan karton u onom azilu za nepodobne, kako nazivaju Biro za zapošljavanje“ – objasni mu djed.

„Dedo, ja tebe opet slabo kontam. Ali, dok malo više porastem, valjda ću shvatiti“ – reče unuk.

Put ih je dalje vodio kroz Spomen park PAPIRNA. Oko spomenika poginulim borcima, poredane prazne, velike pivske boce bambuče, klipače ili kako ih još zovu, bejbi flašice za dojenje odrasle djece. Djed ih nabroja tačno dvadeset pet.

„Dedo, ko je bacio ove flaše ovdje? Što ih nisu bacili u kantu za smeće. Evo ovdje kanta“. 

„To su sine, uradili gubari. Popiju pivo i flašu zviz, na biste narodnih heroja. Valjda nemaju vremena da ih odnesu do kante“ – ljutito reče djed kupeći prazne flaše u kantu za smeće.

„A, što se oni dedo zovu gubari, i što sjede ovdje u parku?“

„Zato što im od alkohola rastu gube po licu. Ko god previše pije, on je gubar. A ovdje sjede jer im je lijepo. Debela hladovina, a prodavnica sa pivama blizu. Kažu da piju od žalosti za onim poginulim borcima. Nije to dušo istina. Oni se samo sprdaju s tim, jer pijući ovdje, samo ostavljaju nered i smeće, kao što su sigurno ostavili nered i u svojim porodicama. Nisam primijetio da je eko – policija ovdje ikad intervenisala, jer gubari skoro svaki dan i noć ovdje sjede i ostavljaju nered“ – odgovori djed.

„Ja dedo neću piti i neću biti gubar“ – reče unuk.

„Nadam se dušo, i molim Boga da ne budeš“.

Prolazeći mostom preko rijeke Bosne, djeda prenerazi jedan grafit podzemnih pjesnika:

„MLADO STABLO KAD UGLEDAŠ, NIPOŠTO NE SIJECI,

OSTAVI GA ZA UŽITAK, NAPUŠENOJ DJECI“.

„Vidi ti, šta je gamad ovdje napisala. Da te Bog dragi sačuva“ – pozeleni djed od bijesa.

Zagleda se bolje u grafit i primijeti da je grafit, srećom, napisan kredom. Uze vlažnu maramicu iz džepa i obrisa ga.

„Šta je dedo tu pisalo“ – radoznalo će unuk.

„Pisalo je dušo, da moramo dobro paziti i čuvati mlada stabla što su posađena, jer nam ona kad porastu, pomažu da bolje dišemo, i da se odmorimo u hladu“ – slaga djed.

„Pa što to onda brišeš, kad tako lijepo piše?“ – sumnjičavo će unuk.

„Ma, napisano je kredom, a treba flomasterom ili sprejom. Dedo će to sutra malo ljepše napisati flomasterom, onim što se ne briše“ – izvuče se nekako djed.

„Hm . . . sumnjiv si mi nešto, dedo. Izgleda da mi nešto muljaš“ – zavrti unuk glavom.

„Ne valja se dušo lagati. Posebno, mi stariji to ne smijemo raditi, a ni vi mlađi“ – ubijedi ga.

Idući dalje, naiđoše i na veliki, ukusan grafit ROBIJAŠA, navijača Čelika.

„Vidiš sine, kako su ovo lijepo uradili ROBIJAŠI. Tako se iskazuje ljubav prema klubu i svom voljenom gradu“ – reče djed.

„A, što se dedo zovu ROBIJAŠI?“ – upita unuk.

„Valjda zato, što u našem gradu ima zatvor ili robija. Ali, Boga mi dušo i zato, što se nekad previše upale i pregriju, pa su kao takvi najbliži robiji. Ipak, oni su uglavnom, dobro organizovana skupina koja bodri naš Čelik, čiji ugled ponekad naruši par neodgovornih pojedinaca“ – odgovori djed.

„I ja ću se dedo upisati u ROBIJAŠE čim malo porastem. Znaš da sam s tobom i sa drugim dedom, već išao na utakmice Čelika“.

„Hoćeš sine, ali kasnije. Učenje i škola su na prvom mjestu, a robijati možeš samo kad budeš punoljetan“ – odgovori djed.

Prelaskom preko mosta, ugledaše nekoliko momaka, kako vježbaju akrobacije na skejtbordu. Po potezima se vidi da su, u odnosu na akrobate koje gledamo na televiziji, totalni amateri i da im je puno bliža ortopedska klinika od kakvog šampionskog trona.

„Dedo, šta ona djeca rade na onim daskama?“ – upita unuk.

„Valjda im krivo što su zdravi i čitavi, pa jedva čekaju da se dograbe štaka, ili invalidskih kolica. Moguće je i da su angažovani od strane kakve ortopedske klinike, zbog manjka pacijenata. Bože dragi, od onoliko lijepih sportova, gdje mogu zaraditi novce, i gdje se mogu razvijati, oni odabrali ovo gdje se mogu besplatno razbijati. Shvatit će valjda ako, ne daj Bože, zaglave na ortopediji“ – objasni djed.

„Dedo, i ja bih se volio provozati na onoj dasci, pa makar tresn'o“ – upita unuk.

„E, dok si kod mene, nećeš! Vidi se sine da još nikad nisi nosio gips“ – reče djed.

Dođoše do velikog šaha, gdje se na dvije lokacije, odvijaju žestoki šahovski okršaji otpisanih. Kažu, općina im to napravila na zahtjev njihovih žena, a i da zaborave tražiti povećanje penzija pred općinom.

„Dedo, šta ovi ljudi ovdje rade igrajući šah“ – upita unuk.

„A, šta će dušo drugo raditi. Otpisani su skoro od svih. Od njih više nema koristi ni firma, ni država, ni žena, a ni djeca. Državu gule kroz penzije, ženama samo smetaju po kući, jer su izaprali usta od svega, a i djeci su uglavnom na teretu. Ovdje se zabavljaju i izgalame besplatno. Gdje god bi drugo krenuli, trebaju im pare, a ono malo penzije, zarobe njihove žene i komunalije. Zabavljuju se igrajući šah, zaborave i na ručak koji ionako moraju preskočiti, a tako će i najbolje prekratiti preostalo vrijeme, dok im smrtovnica ne ispadne iz džepa“ – objasni mu djed.

„Dedo, pa zar i ti ne spadaš među ove ljude?“ – pronicljivo će unuk.

„Spadam dušo, i te kako. Ali, zauzet sam tobom, pa ne mogu igrati šah. Neka, neka volim ja biti s tobom, jer se osjećam mlađim. Ti i ja u prosjeku imamo trideset dvije godine. Ma, pravi momci, kažem ti“ – našali se djed.

„Vraga si ti dedo momak. Isti si staronja kao i ovi ovdje na šahu“ – nasmija mu se unuk.

„U pravu si, dušo. To se ja samo tješim. Da Bog da, da ti meni doživiš duboku starost, ali da ne završiš kao ovi ovdje na šahu, već negdje na Karibima ili Havajima, uz uslov da uvijek budeš dobar i pošten čovjek. Ali, teško dušo. Poštenje i Karibi ne idu zajedno. Poštenju je daleko bliži šahovski teren na Kamberovića polju“ – uzdahnu na kraju djed.

„Dedo, dedo! Dosta nam je za danas. Hajdemo kući, priša mi je“ – zavapi unuk.

Krenuše žurno kući, i u toj žurbi, djed potuče u ivičnjak i skoro zapliva. Jedva se održa na nogama da ne padne. Ljutito će na unuka:

„Žureći zbog tvoje guzice, umalo da ne nastradah!“ – pojadi se djed.

„To je dedo dobro što si potuk'o. Trebaš na tom mjestu kopati. Možda da iskopaš još jednu penziju“ – nasmija mu se unuk.

„Ma, koja ti budala to reče, šćohle malo!“ – upita ga djed.

„Pa, ti dedo. Ti si mi govorio da ako negdje potučemo, treba tu tražiti zlato ili ćemo proašikovati“ – odgovori unuk.

„Dobro dušo, ako je tako. Valjda dedo ostario, pa zaboravio“ – složi se djed, pa prigrli unuka, uze ga za ruku, povede prema zgradi  i hladnom stanu  jer opet, po ko zna koji put, nema grijanja zbog kvara na kotlu . . .

S E I D  I M A M O V I Ć

          Z e n i c a