Oboma je teško bilo prisjećati se užasa kroz koji su prošli. Posebno Mariji.
- Ničega se ne sjećam - kazala nam je na početku. Nakon nekoliko mučnih minuta šutnje, polako je pronašla snagu...
- Radila sam vani, ispred kuće. Ne sjećam se šta se desilo. Bila sam pri svijesti na putu do Tešnja i od Tešnja do Sarajeva. Nakon toga je nastala blokada. Osjećaj je toliko užasan da ne mogu pronaći riječi da ga opišem. Bilo je prestrašno kad sam vidjela da nemam ruku. Na putu do bolnice samo sam razmišljala o tome da nemam ruku, samo mi je to bilo u glavi - kaže nam Barić. Na KCUS je primljena s traumatskom amputacijom ruke i teškom povredom torakalnog zida i kičmenog stuba. U vozilu Hitne pomoći s Marijom su, kako kaže, bila njena dvojica djevera. Operacija je trajala šest sati, a njenoj sreći, govori, nije bilo kraja kada se probudila i vidjela da ponovo ima ruku. Tokom hospitalizacije pacijentica je boravila i na Klinici za anesteziju i traumatologiju, gdje se, uz napor i zalaganje ljekara i ostalog osoblja, uspjela oporaviti od višestrukih povreda.
- Veoma sam zahvalna svim ljekarima i sestrama koje su mi pomogle, a posebno dr. Goranu Obradoviću, Adnanu Zeći, Aliji Aginčiću i Alemku Čvorku, koji su napravili čudo - istaknula je Barić. Nakon nesreće koju je doživjela, na život, kaže, gleda drugim očima.
- Mislim da mi je ovo što se desilo dalo više snage, sada nemam strah ni od čega. Kad sam sve ovo prošla i preživjela, jednostavno imam više snage za dalje, jer ono što te ne ubije, ojača te - smatra Barić.
Samir se, za razliku od nje, dobro sjeća dana kada je ostao bez ruke...
- To se desilo na poslu. Presa je krenula na mene, zavukao sam ruku i vidio da nema spasa. Kad sam primijetio da ne mogu izvući ruku, zvao sam momka koji je zaustavio, ali mi je ruka već bila presječena. Radne kolege brzo su mi pritrčale i jedan od momaka je vratio cilindar od prese. Svoju odsječenu ruku bukvalno sam ponio do auta - priča Hodžić. Napola puta do bolnice, prisjeća se Samir, sreli su vozilo Hitne pomoći. Jedina stvar o kojoj je brinuo, dodaje, jeste kako reći roditeljima za nesreću.
- Dok sam držao odsječenu ruku, sve vrijeme sam razmišljao o majci koja ima pet ugrađenih bajpasa. Bio sam svjestan svega. Gledao sam kad su mi ljekari ruku spremali u sanduk s ledom. Tješila me jedino činjenica da sam imao najbolju ekipu ljekara, koju ni sam ne bih bolje izabrao da sam mogao birati - iskren je Hodžić. Nakon operacije koja je trajala devet sati, dodaje Samir, prvo je ugledao kolege s posla. No, tada je imao samo jednu želju...
- Kada sam vidio da ponovo imam ruku, želio sam što prije vidjeti ljekare da im zahvalim. Mnogi su se čudili na hrabrosti koju imam kada sam nosio odsječenu ruku, ali takvog sam duha i pokušavam sačuvati pozitivnost. Uvijek sam volio život, a ovo je bio, vjerovatno, trenutak sudbine od kojeg, jednostavno, nisam mogao pobjeći - kaže Hodžić. Iako se radi o veoma rijetkim povredama i operaciji koja je izuzetno zahtjevna, ljekari Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i Klinike za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju izvođenjem ovog operativnog zahvata dokazali su da su u rangu s najvećim svjetskim medicinskim centrima. Zbog njih nesretna priča Marije i Samira ipak ima sretan završetak. Operacija replantacije Marijine ruke trajala je oko šest sati, a zbrinjavanje frakture uradio je tim s Ortopedije (prof. Biščević i dr. Suliman), tim s rekonstruktivne i plastične hirurgije zbrinuo je mekotkivne strukture, uključujući krvne sudove, nerve i mišiće (prim. Čvorak, prim. Lačević, dr. Obradović, dr. Zećo, mr. Arslanagić i dr. Memić), s cijelim timom intrumentarki (Lejla Hadžić, Indira Ormanović i Lejla Mehmedović) i tehničara (Mirsad Dizdarević i Aldin Omanović). Cijeli tok anestezije vodili su dr. Vuković i dr. Dervoz s anestetičarima (Enisa Rožajac i Adnan Sarvan). Operativni tim činili su ljekari u sastavu Alija Aginčić, Goran Obradović i Adnan Zećo. Multidisciplinarni tim, koji sačinjavaju plastični i rekonstruktivni hirurzi koji su bili involvirani u Samirov slučaj, jesu Vanis Dujso, Selma Arslanagić, Alemko Čvorak, Alija Aginčić, Malik Jakirlić, Edi Muslić te ortoped Damir Džafić i vaskularni hirurg Nedžad Rustempašić, uz konstantni nadzor anesteziologa Elvedine Kominlija-Smajić i Enise Bejtić. U cilju pružanja što kvalitetnije pomoći pacijentima, mnogo je ljekara bilo uključeno i svako je nosio imao dio posla, govori Nedžad Rustempašić, zbog čega su sve ozlijeđene strukture vrlo brzo reparirane.
- Vrlo je bitno da nedostatak krvi nije narušio kvalitet života pacijentima i primarno je da je bila vrlo dobra koordinacija primarijusa Alemka Čvorka i Alije Aginčića, jer u takvim trenucima i pola sata može biti kobno. Ovakve povrede nisu česte i ne postoji etablirani sistem zbrinjavanja pacijenata. To je veliki uspjeh i ljudima koji mogu doživjeti takvu traumu želimo poslati poruku da u tim trenucima ruku stavljaju u adekvatan kontejner s ledom i da na Klinici za plastičnu hirurgiju postoji tim ljudi koji su već prošli kroz taj proces, s koordinatorima i iskusnim hirurzima - pojasnio je Rustempašić.
Autor: E. SKENDEROVIĆ - AVAZ