Spomen-ploča na zgradi u kojoj je živio i umro
Dvadeset godina poslije o tom činu se priča uglavnom mimo javnosti. Protesta bh. književnika zbog njihovog statusa sličnih ovome nikada više nije bilo.
Verbalni delikt
Dobitnik niza književnih nagrada u BiH i Hrvatskoj, uključujući i nagradu Udruženja pisaca BiH, Kondžić je umro nepune dvije godine kasnije, 7. oktobra 1996. godine u 65. godini. Tek poslije smrti "zaslužio" je spomen-ploču na zgradi u kojoj je živio, spomenik na groblju na kojem je ukopan, književne večeri posvećene njemu....
Današnji direktor Biblioteke Midhat Kasap kaže da ova ustanova obilježava sjećanje na Kondžića na "pune" godišnjice piščeve smrti. U okviru Zavičajne zbirke nalaze se i sačuvani Kondžićevi lični predmeti, pa i jedna knjiga koja je preživjela spaljivanje.
- Sudbina je htjela da jedna knjiga ne izgori, a da joj je naslov "Žive muke". Upravo u te dvije riječi opisana je Kondžićeva životna priča - kazao nam je Kasap.
Rođen u Derventi, Kondžić je radni vijek proveo u obrazovanju i kao novinar u Derventi, Prnjavoru, Slavonskom Brodu, Tuzli i Travniku, te u Zenici.
U zeničkim novinama "Naša riječ" Kondžić je objavio članak "Koga kriju knjige dugovanja", u kojem se bavio pronevjerama u Zemljoradničkoj zadruzi iz Viteza, nakon čega je buknula afera. Kondžić je, umjesto pravih krivaca, uhapšen i optužen zbog "verbalnog delikta" i kontrarevolucionarnog djelovanja. Tada (1972.) četrdesetogodišnjak, osuđen je na četiri i po godine zatvora daleko od javnosti.
Do tog dana sređen porodični život postaje pakao. U prvoj godini robovanja njegov sin je poginuo u saobraćajnoj nesreći, a u drugoj supruga izvršila samoubistvo. On se ne žali na dosuđenu kaznu, odbija pisati molbu za pomilovanje, na kraju odbija i skraćenje kazne za šest mjeseci. Odslužio je svaki dosuđeni dan robije. Tadašnja vlast mu oduzima i stan "jer više nije porodičan čovjek". Živi i spava po zeničkim parkovima, ruševinama, zimu preživljava u šahtu za gradsko grijanje.
Pisao uinat
U rokovnicima i po papirićima, nastaju prva književna djela Muhameda Kondžića. Navodno, nakon progona se uinat socijalističkim progoniteljima počinje izjašnjavati kao Hrvat. Tek mu je 1979. omogućeno da objavi prvu svoju knjigu.
Knjiga koja je preživjela spaljivanje
Njegova djela su "Noć nema svjedoka", "Silicijum front", "Žive muke", "Ham-Dagova osveta", "Uvježbavanje boli", "Limeni lijes za Salcburg", "Sužnji"... Nije bio zadovoljan svojim niti statusom književnika uopće, pa ponovno dolazi u verbalni rat s vlastima.
Upravi Gradske biblioteke u Zenici 1994. uputio je pismo u kojem traži da mu se knjige povuku iz javnog opticaja. Kad to nije uspjelo, onda je javno spalio svoje knjige. Bojkotira sva javna okupljanja i programe, potpuno se zatvara. Razbolio se i umro 7. oktobra 1996., nepune dvije godine nakon javnog spaljivanja svojih knjiga. Prema vlastitoj želji, pokopan je bez ikakvih ceremonija i bez prisustva javnosti. Očevici kažu da je iza sebe ostavio novca taman toliko da bude ukopan.
Nedžad Ibrišimović: Veličanstveni književni uspjeh
Prilikom jedne od književnih večeri posvećenih Kondžiću velikan bh. književnosti Nedžad Ibrišimović je kazao:
- Za posljednjih pedeset godina pamtim nekoliko književnih potresa koji su se desili u Bosni i Hercegovini. Prvi je bio s "Bihorcima" Ćamila Sijarića, drugi je bio s "Dervišom" Meše Selimovića, treći je bio u "Kamenom spavaču" Maka Dizdara i četvrti je bio kada je 1976. godine na anonimni konkurs "Oslobođenja" Muhamed Kondžić poslao pet svojih pripovjedaka i ispred sedam stotina pristiglih priča osvojio prvu, drugu i treću nagradu, te dva otkupa! To je bio veličanstveni književni uspjeh pisca koji je nakon pet godina robije zbog "verbalnog delikta" i koji je odbio pomilovanje spavao po zeničkim parkovima i po ruinama napuštenih kućeraka na periferiji grada.
Naravno, nagrada nije javno uručena, nije bilo plakete, cijela stvar je prikrivena i zataškana - prepričao je Ibrišimović Kondžićev povratak u bh. književnost.
