- Po Uzeir-begu, bratu Emin-bega, posljednjeg maglajskog kapetana, prozvaše se potomci maglajskih kapetana Uzeirbegovići. Uzeir-beg je po ukinuću kapetanija postao maglajski muselim. Umro je u Maglaju 28. februara 1872. godine - zapisao je Kreševljaković.
Kako je zabilježio Husnija Kamberović u svojoj doktorskoj disertaciji "Begovski zemljišni posjedi u BiH od 1878. do 1918. godine", u austrougarskom vremenu najznačajniji pripadnici porodice Uzeirbegović bili su Mustaj-beg i njegov brat Rifat-beg. O Rifat-begu jednu zanimljivu bilješku ostavio je engleski putopisac Vilijam Miler (Wiliam Miller), koji je krajem 19. stoljeća, putujući kroz Bosnu, posjetio i Maglaj, gdje se sreo i s dvojicom begova i opisao ih kao najnaprednije bosanske begove.
- S Rifat-begom igrao je i tenis, pokazao se kao izuzetan igrač na terenu. Kada se zagrijao, skinuo je fes i igrao gologlav - što je nečuveno u mnogim orijentalnim zemljama, a servis mu je bio strahovit. Da bi pokazao "naprednost" svojih ideja, popio bi malo svježeg sarajevskog piva - zapisao je Kamberović.
Uzeirbegovići su Maglaju između dva svjetska rata davali i svojevrsni gradski štih - od školovanja pa do organiziranja konjskih trka. Sa svojim nadaleko čuvenim konjima učestvovali su na trkama od Beograda, preko Pešte, do Beča. Mustaj-beg Uzeirbegović, svojevremeno gradonačelnik Maglaja, bio je među posljednjim sokolarima u BiH. Svake godine slao je po jednog dresiranog sokola velikodostojnicima u Dubrovnik i Veneciju.
Pomogao je i školovanje prvog bošnjačkog romanopisca, Maglajliju Edhema Mulabdića. Priča se da je, negdje između dva svjetska rata, njegov rođak Edhem-beg na konju mogao stići od Maglaja do Tuzle jašući samo po svojoj zemlji. Poslije salona u Parizu jedan od izloženih automobila našao se i u Maglaju, u vlasništvu Edhem-bega Uzeirbegovića.
Pišući trotomno izdanje "Zavidovići kroz historiju", Jusuf Mujkić, publicista i historičar, koji već decenijama živi i radi u Sarajevu, istraživao je i historiju porodice Uzeirbegović, tačnije Edhem-bega. Posjetio je Maglaj, gdje je uz pomoć sadašnjih i nekadašnjih zaposlenika gruntovnice pokušao doći do podataka koji bi rasvijetlili život ove porodice.
- Edhem-bega sam upoznao 1948. godine dok je bio radnik pilane u Zavidovićima. Znao sam od svoga rahmetli oca da je bio dobar čovjek. U Perovićima kod Zavidovića, kada god je nekome trebalo, pozajmljivao je pare. Mome ocu je 1938. pozajmio pare da kupi dva konja. Edhem-beg je 1912. poklonio 12 duluma zemlje za izgradnju škole i 30 duluma za izgradnju džamije u Pašinim konacima, gdje sam i ja rođen. Ivo Andrić je svojevremeno napisao pripovijetku "Beg cicija", a ovaj beg sigurno nije bio cicija - priča Mujkić.
U Državnom arhivu Mujkić je pronašao podatke o tome koliko je zemlje posjedovao Edhem-beg Uzeirbegović. Tako je 1919. godine imao 21.330 duluma, 1936. dodijeljeno mu je još 14.885, ali oko 6.000 duluma predato je kmetovima kao selišta. Odlukom tadašnjeg Sreskog suda 1945. imovina Edhem-bega Uzeirbegovića je konfiskovana.
Suština je, ističe Mujkić, kroz dokumentaciju prikazati društvene procese koji su se dešavali od 1919. do 1945. godine.
- Došao sam do izvatka o konfiskaciji imovine na području katastarskog operata Maglaj, ali bilo je još 14 katastarskih općina. Očigledno je problem nastao u teritorijalnoj reorganizaciji 1939., kada su pojedine gruntovne knjige iz Maglaja prebačene u Žepče, Lukavac i Gračanicu. U Žepču je 1942. zgrada Sreskog suda izgorjela kao i gruntovnica, pa tih knjiga više i nema. Hoće li biti teško ili ne zaokružiti cijelo istraživanje, vidjet ćemo - dodaje Mujkić.
Za njegov istraživački rad neprocjenjivo mu je, kaže, i iskustvo Rasima Mulabdića, nekadašnjeg zaposlenika u maglajskom zemljišno-knjižnom uredu, a sada penzionera.
U Maglaju je za podsjećanje na ovu porodicu ostao još samo Uzeir-begov konak u Starom gradu uz samu desnu obalu rijeke Bosne - ostao da svjedoči o jednom vremenu i porodici koja je neraskidivi dio maglajske historije.
Potomci Uzeirbegovića sada žive širom BiH, ali i svijeta. U Maglaju je ostala samo Seka Uzeirbegović, a njeni rođaci su u Jelahu, Zenici, Travniku, Gradačcu, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, ali i Londonu i Solt Lejk Sitiju (SAD).
- Po pričanju, nakon 1945. godine Edhem-begu je dodijeljena mala kuća u kojoj su nekada živjele njegove sluge, prekoputa Uzeir-begovog konaka. Imao je dvoje djece - sina Saliha, koji se školovao u sarajevskoj Šerijatskoj gimnaziji i koji je govorio nekoliko svjetskih jezika, i kćerku Raziju, koja je možda bila među posljednjim ženama u BiH, koja je pisala bosančicom. Salih je 60-ih godina odselio u Zagreb, gdje i sada žive njegove kćerke Senija i Zlata, dok je Emina u Švicarskoj. Razija je nakon udaje u porodicu Jahić živjela u Gradačcu i izrodila četiri sina, Ibrahima, Safeta, Avdu i Ahmeta - priča Seka Uzeirbegović.
Nejra B./Avaz
