„Ma, gledajte, to je bila normalna stvar dok smo bili jedna država, nakon što smo se razdvojili, to je postala kao neka mala egzotika. O, Bosanac, kao da to nije dva sata ili sat i pol od Banje Luke, tri i pol od Zenice, četiri od Sarajeva. No, dobro, ono što dolazi do mene uglavnom su simpatije i poštovanje, sigurno ima i nekih drugih stvari, ali tako je u svakoj drugoj državi, pa i u Zagrebu i Hrvatskoj“, kaže Filipović.

Uspješni glumac, koji je jedna od najpoznatijih javnih ličnosti u Hrvatskoj i BiH, rekao je da je najpoznatiji Hercegovac u Zagrebu zasigurno prvi čovjek Zagreba, gradonačelnik Milan Bandić, a da bi se o najpoznatijem Bosancu dalo raspravljati. No, pretpostavio je da je riječ o nogometnom treneru Ćiri Blaževiću.

Tarik Filipović je u razgovoru za agenciju Anadolija govorio i o mogućim predrasudama prema Bosancima i Hercegovcima u Hrvatskoj.

„Ma ne, u Hrvatskoj ne, ono što dolazi do mene i ono kako ljudi prema meni nastupaju, nema ni dva posto nečega. Ako nešto i ima, onda je na razini zezancije, onoga koji se može sa mnom zezati. Volim se zezati na svoj račun, tako i na tuđi, pa može i on na moj itd. Kažem, sve je benigno, opušteno i s poštovanjem, barem ono što ja doživljavam. Zagreb osjećam svojim domom i tu živim preko dvadeset godina, najljepše godine od punoljetnosti. Nemam taj osjećaj, dapače. Ja sam čovjek koji se ponosi svojim porijeklom. Onaj koji ima problema s nečim, ima problem i sa tim da se osjeća kao manjina.“

No, Tarik Filipović je duhovito primijetio da se poznate i uspješne osobe iz kulture, poput književnika i kulturnih poslenika Fadila Hadžića ili Feđe Šehovića, ne smatraju manjinom, oni se automatski imenuju hrvatskim.

„Tako je to u Hrvatskoj, ali i svugdje drugdje. Fadil Hadžić je cijeli svoj život živio u Hrvatskoj, a do svoje smrti je govorio tako da ste imali osjećaj da je čitav život živio u Bosni. Jedan veliki čovjek, koji je osnovao moje kazalište Kerempuh, ali i kazalište Komedija, bio je slikar, pisac, redatelj, osnivač raznih novina... I Hrvatska još nije shvatila i nagradila tu njegovu težinu i veličinu. Zaslužuje spomenik i trg u ovom gradu. Imena koja su trajno doprinijela hrvatskom glumištu su nesumnjivo Mustafa Nadarević, Zijad Gračić, Fahro Konjhodžić, Izet Hajdarhodžić... To su tanke granice, netko je samo rođen u Bosni, i kao Fadil Hadžić živio je jedan mali dio. Te stvari čak ne treba ni razdvajati, ja ne igram nogomet da se moram odlučiti za reprezentaciju. Ja sam Bosanac, hrvatski glumac, i to je to.“

Svoje osjećaje prema Zagrebu i rodnoj Zenici opisuje ovim riječima: „Zenicu i dalje volim, dala mi je sve najbolje, možda ponekad i pretjerujem, čuj, i dalje volim, kažem, jer nema više ljudi s kojima... Volim i te sive zgrade kada ulaziš iz Blatuše ili iz Crkvice. Zenica je moja i bit će uvijek moja, a Zagreb je moj dom, mojom voljom, mojoj odlukom i ovaj grad je po mojoj mjeri i stvarno ga obožavam kao i svoju Zenicu. Zenica mi je dala prekrasno djetinjstvo i to su uspomene koje se ne zaboravljaju. Zenica je jedan dosta zeznut grad, a tek poslije vidiš da je možda dobro da je takav, što si odrastao na takav način, što si znao pravila, što je možda bilo neke surovosti kada ste bili djeca, ali dobro, očvrsneš prije vojske. U Zagrebu uživam jer tu živim neke svoje najplodnije trenutke i sada se osjećam najbolje. Četrdesete, da mi se zamrznuti i nekako biti u ovim godinama malo duže. Zagreb mi je dao jedan prelijep život, neću reći lagodan, nego taman kako sam zamišljao. Imam obitelj, uživam, stvarno mi je prekrasno. Kada odem u Zenicu, kako kaže moja žena - ti kao ona kartica, čim pređeš granicu, počne ono: 'Đe si lafe, šta ima.'“

Filipović je za agenciju Anadolija govorio i o čestim etiketiranjima na relaciji Zenica-Sarajevo i Zagreb-Sarajevo. Na pitanje o tome tko je urban, a tko je seljak na našim prostorima, odgovorio je: „Gledajte, to je stvarno suludo, ja ne branim ni navijače, ni svog voljenog kluba Čelik. Razumijem rivalitet i antagonizam, a to vam je uvijek malo, iskreno, kao i Split i Zagreb, manji grad i glavni grad. Zenicu puno toga zaobilazi, što je isto nepravedno, većina toga se slijeva u glavni grad i naravno da postoji jedna lagana tenzija i u Tuzli i u Zenici prema Sarajevu, što je nepotrebno jer to je naš glavni grad. Isto tako, Sarajlije znaju reći da samo prođu pored Zenice, pa rek'o, svrati malo, to je jedan lijep grad, da ona Željezara ne ubija, bio bi prelijep grad. Predrasude nikad nisam imao, apsolutno. Razumijem predrasude Bosanaca prema Zagrepčanima i predrasude Zagrepčana prema Bosancima, ali sa većinom toga se ne slažem.“

Poznati hrvatski glumac bosanskih korijena nije otkrio za koga bi navijao kada bi igrala nogometna reprezentacija BiH i Hrvatske, ali je simpatično rekao da su već igrali u Zagrebu.

„Većina mojih prijatelja, koji su Bosanci, išli su na tribinu gdje je bosanska reprezentacija. Kako bi vam rekao, odem u Zenicu gledati Bosnu, odem tu gledati Hrvatsku. Navijam za obje reprezentacije, kome više treba. To neka ostane moja mala tajna. Ma, dobro, nije teško pogoditi.“