Idem dalje, kad preko puta općine, i žene i ljudi, razvukli štrik i vezali ga jedan kraj za stub općinske zgrade, taman ondje gdje  je ulaz u općinsku salu, a drugi za bivšu gradsku kafanu, pa redaju stolnjake one „karo“ kafanske, kažu oprali ih pa da se suhnu a onda na svaki sto i ponovo otvara se gradska. 

Ma kako to? 

Upitam znatiželjno jednog konobara kojeg upozna još prije dvadeset i pet. Znaš ono neki dan, kad nam je onaj stečajni upravnik, onaj Asim Sunulahpašić...Jel to onaj, upitah, što je bio stečajni i u „Zeningu“ i u „Inpeku“ i u „Komradu“ i u „Domu štampe“ i u „Zenica stanu“ i u fojničkom „Šipadu“ i u sarajevskom „KNOP“-u?

Jes bolan,jašta je, on ti vodi i naš „Dionis“, ona ljudina, neki dan  prodo hotel „Balkan“ za 833.000 KM, eto, ma dobro  je  prodo, kažu cijenio 2,5 miliona a eto prodade po ovo. Eee, za te pare smo uplatili zdravstveno, penziono i ostalo nam za kreča i za deterdžent, da okrečimo i operemo gradsku i počinje radit, reče čovjek i udalji se sa jednom ženom da vješa  one „karo“ stolnjake.

Prođem kraj općine gore kod „Želje“ okupile se žene „Borca“, Ifeta ih predvodi, kažu odoše pješke na poso. Ja bolan, veli Ifeta, naša stečajna upraviteljica Azra Škapur, napravila velik poso sa Njemačkom nakom firmom, šit ćemo odjela i kostime, ma biće posla koliko hoćeš. A šta je sa „Robotom“ upitam usput. Ništa sve je upraviteljica vratila, sva sretna odgovori Ifeta, a za jedan mjesec doće nam Angela Merkel u posjetu, kažu naki projekat „Žena ženi“ i moramo joj sašit kostim, ma biće pravo, haj žurim, reče i skoro otrča za grupom žena koje su gazile Sarajevskom prema Raspotočju.

Malo zamišljen svratim kod Saje na trafiku i reko daj mi novine.

Stani, reče Sajo, nemere  tako ni selam ni jesi se naspavo, ništa. Ma daj mi novine, rekoh i ne čekjući, izvučem jedne  iz onog bunta i Titovom se vratim do pijace u onaj fast-fud, što ga zovemo kafana za  ofucanu-fukaru, jer tu moreš čaj, kafu popit, sve po pola marke.Ja tamo, kad Pašo dijeli drhtavim rukama tanjir za tanjirom,  grah od dvije i po marke a čaja i kahve, nemere kaže nakajirisat. Šta će to bit, pomislim i sjednem. De mi onaj voćni, rekoh.

Spustih pogled kad na naslovnoj, vidim slika zeničkih dimnjaka i piše, da je onaj indijac odobrio stotinu miliona za nake filtere i dali mu rok do „Čimburijade“ da ih postavi, kaže stiće, radi neka domaća firma iz Maglaja. Prevrnem stranicu, kad: „ U Zenici, ugledni privrednik, na traženje sindikata i bivših uposlenika, preduzeća „Komrad“ koje je uredno kupio i ojačao novom mehanizacijom, u znak ljubavi prema svom gradu i općini, prodao preduzeće, ranijem vlasniku, tj. općini Zenica za jednu marku“. Kaže, to nako simbolično da ne kažu,  dao im džaba.

Klonuo nad novine, sjedi  moj jaran Nusret  kraj menen ne primjetih ga ni kad dođe, i tipka poruku na mobitel, cijedim svoj voćni čaj i prvi put ne očajavam.

Čitam rubriku kultura kad ono, oskarovac,  Danis Tanović dolazi u maju u Zenicu da sa preživjelim radnicima „Željezare“ snima film „Uzavreli grad“ i to u Papirnoj, na istom mjestu. Malo mu kaže problem onaj dimnjak što se nageo ko toranj u Pizzi, pa mu kvari ambijent.

Tup udarac a potom i cviljenje ono pseće trže me i ja skočih,  pogleda kroz prozor, jedva razaznah, ispod ulične rasvjete na cesti, ležao je pas lutalica i trzao nogama, dok je drugih pet-šest trčkaralo okolo. Haman ga neko udario autom i pobjegao.

Pa ja sam ovo sve sanjo,...jebajiga!? Samo su psi lutalice stvarnost zeničke ulice i ne moraju  se sanjat, uvijek su tu.

Piše: Said Šteta