“Jesmo li više stigli?”, bila je moja prva rečenica, možda ni nakon pola sata puta. Mrzovoljan i umoran pitao bih svakih pola sata jedno te isto. A mora ni na vidiku. Nikako da stignemo. Dvadeset i nešto godina kasnije vozim se po istoj cesti, onako vijugavom i nepreglednom. Zamornom. Oko mene isti automobili, modeli iz osamdesetih godina, popularni dizelaši. Cesta je ista, većina auta ista, samo su ljudi drugačiji. Rekao bih umorniji, manje sretni. Nekih više i nema, a mnogi više i ne idu na more.
Zemlja, ljudi, društvo su na nekom putu. Kažu, zove se tranzicija. Negdje smo krenuli, ali niko ne zna gdje i u kojem pravcu idemo. Kada ćemo stići? Zapravo, pravac se itekako vidi, ali valjda su ljudi toliko dugo na tom putu, pa im više nije ni stalo. Možda više i ne vide. Gledaju ispred sebe, čekaju da stignu tamo gdje trebaju doći. Neki od njih, oni koji su mogli, iskočili su vani, u zemlje koje su već stigle na obećanu destinaciju, pa gledaju sa strane. Povremeno se pozdrave, mahom ljeti, a neki više i ne. Oni koji su ostali, putuju, šute i trpe.
Putovanje je neudobno, naporno i postaje sve teže. Nikad nije bilo više medija, a manje kvalitetnih novinarskih priča. Nikad nije bilo više političkih stranaka, a manje demokratije i pravde, više bogataša, vila i šoping centara, a punijih javnih kuhinja i bijede, više VIP evenata, a manje izložbi i muzeja. Nikad nije bilo toliko TV kanala, a manje programa, manje obrazovnih emisija, emisija kojih ćeš se sjećati.
Nema više Muzičkog tobogana, Opstanka, Branka Kockice, tu su sada sulejmani, lare, sile i plejalada kreštavaca organizovanih u različite reality, nazovi šou, programe. Svaka nova godina po prognozi će biti gora od tekuće i takve najave se čine tako normalnim. Što bi rekli novinari, “skromno i u krugu porodice”. Nikad nije bilo više bitnih faca, zatamnjenih automobila, najmenadžera, a manje likvidnih i uspješnih kompanija, manje obrazovanih, a više “poslovnih” ljudi.
Nikad nije bilo više vjernika, a manje ljudi. No, zaista, kuda idemo? I kamo god da smo krenuli, kako ćemo znati da li smo došli? Da li iko zna? Da li iko mjeri i čime? Da li iko gleda oko sebe? Ako smo krenuli naprijed da li nam je bolje? Ako nije, onda smo krenuli u suprotnom pravcu. Ako smo krenuli prema dnu, a izgleda da jesmo, da li smo stigli? Ako nismo, kada ćemo stići na dno? Šta još, kao društvu, ljudima, građanima treba da se desi da bismo rekli sami sebi - dobro, sada smo na dnu, gore ne može.
Da li treba da nas lažu u lice i kradu pred nosom, dok se za naše pare smiješe sa bilboarda i “promovišu” domaće? Da li nam trebaju poruke da štedimo i manje jedemo dok su ljudi gladni? Jesmo li na dnu onda kada imamo više penzionera nego zaposlenih? Da li smo stigli na dno kada u opštinama imamo više kladionica od osnovnih škola?
Jesmo li na dnu onda kada nas pozivaju da živimo “kuća do kuće” dok oni žive u vilama? Je li dno onda kada smo u petorkama, šestorkama i drugim grupnjacima, koji se iživljavaju nad nama? Ako nismo stigli na dno, onda se pitam šta još treba da se desi? I kad ćemo stići? Čekam i radujem se, jer nakon dna možemo samo prema vrhu. Ako jesmo na dnu, možda i duže nego što mislimo, ako stojimo u mjestu dok vrijeme prolazi, možda je vrijeme da zamijenimo vozača, kada automobile već ne možemo.
Ako jesmo na dnu, možda je vrijeme da uzmemo volan u svoje ruke. I djeca moraju odrasti, htjela ili ne. Pa možda, ako krenemo sad, naša djeca budu imala autoput. Autoput daleko od dna.
(/Al Jazeera/Autor:Boris Cigler)
