21 Novembar 2019
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
četvrtak, 27 Mart 2014 10:01

Predstave na Festivalu BH drame

XIII Festival bosanskohercegovačke drame Zenica 2014. - Organizacionom odboru Festivala - Direktoru Festivala - IZVJEŠTAJ koselektora XIII Festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2014. 


U periodu od 27. januara do 14. marta - osim predstave Bizarno beogradskog Narodnog pozorišta, koju je, kao koselektor, vidio direktor Festivala – odgledao sam sve prijavljene predstave ( uz napomenu da sam predstave Mousefuckers i Priča sa istočne strane pogledao u njihovim premijernim izvođenjima ). 

 

Imajući na umu činjenicu da je svaka selekcija i neka vrsta klasifikacije koja, naravno, podrazumijeva  načelo,  principium divisionis,  po kojem je sačinjena, izdvajam, dakle, osnovne kriterije po kojima je napravljen izbor predstava za ovogodišnji Festival. A to su : prije svega, mjera estetske ostvarenosti, teatarske uvjerljivosti scenskog „glasa“ pozorišne predstave, kao složene umjetnosti , kvalitet dramskog teksta ( nota bene :  Festival je kao primarni cilj postavio  njegovanje domaćeg dramskog teksta, podsticaj za razvoj i afirmaciju domaćeg dramskog stvaralaštva) i pozorišne poetike koje „pričaju priču „ koja nas se, jednostavno,  tiče.  A to je, opet, moguće postići , svjedoci smo,  pozorištem koje -  kao ogledalo društva, njegov ontološki i moralni „odraz“ -  baveći se, dakle, sudbinom pojedinca i društva, progovara, i jezikom klasične dramaturgije /teatra , ali i koristeći sredstva „totalnog teatra“, postdramskog teatra, „verbatima“ . 

 

Dakle, nakon odgledanih predstava, koje su blagovremeno i tačno prijavljene na Festival, Organizacionom odboru XIII Festivala bh. drame predlažem sljedeće predstave za takmičarski program Festivala: 

 

1. Sarajevski ratni teatar SARTR, Karim Zaimović :Tajna džema od malina, rediteljica Selma Spahić

2. Narodno pozorište Sarajevo, Dragan Komadina/ Adnan Lugonić/ Naida Lindov/ Dario Bevanda/Aida Pilav: Na rubu svemira, reditelj Marko Misirača

3. Narodno pozorište Sarajevo, SARTR, Sarajevo , Kamerni teatar 55, Sarajevo, autorski projekat Selma Spahić: Skupština, rediteljica Selma Spahić

4. Kamerni teatar 55, Sarajevo,  Dževad Karahasan : Koncert  ptica, reditelj Aleš Kurt

5. Narodno pozorište Repbulike Srpske, Banja Luka, Petar Kočić: S planine i ispod planine, rediteljica Stela Korljan

6. Bosansko narodno pozorište Zenica, Almir Imširević: Mousefuckers, reditelj Stevan Bodroža

7. Narodno pozorište Beograd, Šabačko pozorište, Željko Hubač: Bizarno, reditelj Snežana Trišić (u dogovoru/izboru  sa koselektorom Festivala )

8. Sarajevski ratni teatar SARTR i Bosansko narodno pozorište Zenica, Darko Lukić : Priča sa istočne strane, rediteljica Aida Bukvić

9. Narodno pozorište Mostar, Derviš Sušić : Posljednja ljubav Hasana Kaimije, reditelj Šemsudin Gegić.

 

 

Obrazloženje 

 

1. Polazeći od zbirke jedanaest kratkih priča Tajna džema od malina , nesvakidašnje nadarenog, u zadnjim danima sarajevske opsade tragično preminulog Karima Zaimovića, Selma Spahić, rediteljica istoimene predstave, u izvanrednoj saradnji sa dramaturškim timom ( D. Bevanda, B. Vidosavljević i A. Lugonić) i, naravno,brojnim drugim saradnicima, na teatarski uzoran način pokazuje kako je moguće uspješno scenski uprizoriti – na prvi pogled, pozorišnom jeziku, gotovo „neuhvatljivu“ – rafiniranu, slojevitu postmodernističku proznu fakturu u kojoj se zavodljivo brišu „šavovi“ između zbilje, dokumenta/faction i tekstualne fikcije. Kao rezultat ove dramaturško/teatarske „detekcije“ fikcije proza K. Zaimovića i „fakcije“ njegove biografije, dobili smo , ne samo za naše prilike, predstavu zavidnog produkcijskog nivoa,  u kojoj se , naravno,   ne pokušava, klasičnim scenskim sredstvima, mimetički  „preslikati“, scenski ilustrovati, začudnost Zaimovićevih priča, nego, upravo, posve sročno duhu piščevog „pogleda na svijet“ - kroz suptilnu, stilsko-žanrovsku teatralizaciju u kojoj se bez zazora „miješaju“ izražajna sredstva pozorišta, filma, radija, muzike, stripa – gradi predstava nesvakidašnje , egzistencijalno uznemirujuće scenske „retorike“ i jasne, neupitne društvene angažovanosti.

 

2. Prođe , na žalost, često, cijela sezona a da ni u jednom bh. teatru ne doživimo praizvedbu dramskog teksta jednog bh. autora. Sarajevsko Narodno pozorište je, slijedeći dobru praksu BNP Zenica i projekta Stranci, kroz projekat Na rubu svemira širom otvorilo svoju scenu za mlade i najmlađe bh. dramatičare ( Dragan Komadina, Adnan Lugonić, Dario Bevanda, Naida Lindov i Aida Pilav). U ovom sarajevskom pentagramu, dramaturški vješto uvezanom u jednu priču, u jednoj višespratnici zatičemo likove objedinjene i „povezane“ u njihovoj emocionalnoj, komunikacijskoj ušančenosti u vlastite egzistencijalne kaveze. Marko Misirača, kroz nepretenciozan rediteljski postupak, „otvarajući“ glumce na bitnim dramskim čvorištima, u dobroj mjeri uspjeva „pronaći“ osnovnu dramsku, emocionalnu intonaciju  ovih mikrodrama o tzv. „malim“ ljudima zametenih u „buci i bijesu“ velikih priča istorije i  bešćutnosti tranzicijskog socijaldarvinističkog zvjerinjaka.

 

 

3. Selma Spahić ne odustaje od svog stvaralačkog creda da režija počinje izborom teme. Za rediteljsku poetiku koja od teatra uvijek zahtijeva društvenu angažovanost i svojevrsnu subverzivnost, „tema“ koju je S. Spahić „otvorila“ u svom autorskom projektu Skupština, očigledno je, posebno u trenutku svog premijernog izvođenja, više nego provokativna : predstava aktuelizira parlamentarnu političku scenu u BiH. Dramaturški tim (Bojana Vidosavljević, Dario Bevanda i Adnan Lugonić) obradio je skupštinska zasjedanja još od 1908., fokusirajući se, prije svega, na zadnje dvije decenije i rad Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.  Ulazeći u ovaj entropijski živi pijesak naše parlamentarne, zapravo, svekolike zbilje, u našu ideopatogenu zonu sumraka. S. Spahić, kroz dokumentaristički i , kada je riječ o pozicioniranju glumačkih zadataka, prije svega, postdramski rediteljski prosede, upućuje pitanje – kroz traumu naše nemoći – o postavljanju u istinu kroz politiku i daje teatarski  „podsticaj“ dekonstrukciji/rekonstrukciji otuđenog, zapuštenog, izmještenog ili permanentno zloupotrebljavanog javnog prostora.

4. Kada se spoje/sučele rafinirana dramska erudicija Dževada Karahasana i raskošna scenska imaginacija Aleša Kurta kao rezultat se samo može dobiti nesvakidašnji teatraski događaj i doživljaj.  Valja jasno naglasiti da Dž. Karahasan, kao poeta doctus, eruditni, strukturno i referntno-značenjski usložnjen prostor svoje „mistične komedije“ o vremenu, Koncert ptica - koja je i napisana kao svojevrsni hommage Aristofanovom komediografskom geniju i persijskom sufijskom pjesniku Fariduddinu Attaru, kao i nasljeđu commedie dell'arte – ne pretvara u artificijelno, akademski ravnodušno, dramsko „žitje“, već u živi, duhovno provokativni i „kožno“, egzistencijalno obavezujući hronotop. U inspirativnom dosluhu sa ovim,vjerovatno, do sada i ponajboljim, Karahasanovim dramskim tekstom je režija Aleša Kurta koja, otkrivajući u glumačkom ansamblu njegov plemeniti artizam, kroz svojevrsnu „kritiku ciničnog uma“  koji je uobručio sve temeljne sfere društva, vodi gledaoca na svojevrsno duhovno putovanje, potragu za Simurghom, za smislom. I sve to osjenčeno superiornim scenskim humorom!

5. Nastala prema motivima iz istoimene zbirke Kočićevih pripovjedaka, koreodrama S planine i ispod planine u koreografiji i režiji Stele Korljan, bez imalo pretjerivanja, predstavlja malo produkcijsko čudo. Iako je, naime, riječ o predstavi čiji ansambl sačinjavaju 32 člana, od kojih su samo tri glumca Narodnog pozorišta RS, a ostale čine brojni studenti Akademije umjetnosti i članovi folklornog ansambla „Veselin Masleša“ iz Banja Luke, kao scenski rezultat dobili smo predstavu vrhunskog profesionalizma u kojoj je, kroz pokret i sjajno kombinovanu/izabranu muzičku podlogu, nadahnutim plesom i posvećenički predanom i tačnom igrom svih glumaca, posebno Miljke Brđanin Babić, scenski „progovorio“ jedan drugačiji Kočić. Treba, jednostavno, doživjeti, osjetiti scensku energiju i emociju ove  predstave.

6. Smještajući likove predstave Mousefuckers u klaustrofobični prostor emigrantskog stana u Ženevi, u okrilju svemirskog mira sasvim obične novembarske noći, A. Imširević, dosljedno sljedeći klasični dramski shemat o jedinstvu radnje, vremena i mjesta, sriče/izriče gotovo dokumentaristički oporu „istinu/istine“ ( mislimo i istinu scenske fikcije i „fakcije“ društvene zbilje) o jednoj generaciji „promašenih“ na početku 21. stoljeća. Stevan Bodroža u Imširevićevom tekstu upravo i pronalazi nostalgijom natopljeni „emigrantski blues“ koji i jest temeljno osjećanje likova u Mousefuckers , svedenih na muku vlastitog postojanja i koji, katarzično finale ovog komada na to upućuje, teško da će izaći iz beketovski loše beskonačnosti.

7. Poslije uprizorenja na sceni zeničkog Pozorišta, drama Bizarno Željka Hubača – jednog od najprovokativnijih fenomena u savremenom srpskom ( ali, naravno, i bh.) pozorištu – doživjela je i svoje scensko izvođenje u beogradskom Narodnom pozorištu. Za to je, očigledno, preporučuju i društvena aktuelnost i žanrovska i tematska višeslojnost i scenični, odlično pisani dijalozi...u čemu, opet, Snežana Trišić rediteljski iščitava i prepoznaje mogućnost da se iz realističkog prosedea komada,u kojem se, poštujući konvencije realizma, i  grade tri priče o traumatizovanom društvu, posve bizarno, uđe i u prostor groteske. 

8. Premijerom dramskog omnibusa Stranci – u kojem su, na temu „razlike“ domaći autori potaknuti od BNP Zenica napisali pet mikrodrama – otvoren je XI Festival bh. drame. Jedna od tih mikrodrama bila je i Nesporazum Darka Lukića. BNP i SARTR i , prije svega, naravno, autor Nesporazuma su ovom dramskom uratku pronašli dovoljno „materijala“ i teatarskih razloga da se varijacije i njihova kratka forma u Nesporazumu, na temu slučajnog susreta školskih kolega iz Sarajeva u londonskom metrou , prošire u cjelovečernju predstavu – sada pod naslovom Stranci. Rediteljica Aida Bukvić, kroz tačno i tečno čitanje ove duodrame ,kroz devet varijacija susreta, na scenu izvodi likove koji su „pomalo živi“, „pomalo mrtvi“, „podosta izgubljeni“, koji ne žive, nego „borave“ u Londonu i koji, bježeći od rata, zapravo, bježe od samih sebe i, na taj način, gradeći između sebe nepremostive zidove nesporazuma, egzistencijalno postaju stranci. U rafiniranom dramskom tkanju, odgovarajućoj, komplementarnoj režiji i tome sročnoj glumačkoj igri tematiziraju se i otvaraju „krupna“ egzistencijalno važna pitanja stvarnosti u kojoj živimo.

9. U gradu u kojem uporno, decenijski, svoj panideološki egzercir, više nego uzorno, izvode dijabolične strategije etnokonfesionalnih bh. „geopolitika“ , u uslovima u kojima  se, praktično, zatvaraju mogućnosti za bilo kakvo ozbiljnu, sistemski podržanu, teatarsku produkciju, svaka pozorišna premijera predstavlja svojevrstan kulturni incident. Zato, u ovom slučaju, i selektorovo oko, a bogme i srce, moraju, doista, sa mnogo iskrene i saučesničke benevolencije gledati pozorišne uratke nastale u gradu u kojem se, ipak, još, uprkos svemu, osjeti onaj dah „opsjednutosti pozorištem“. Posežući za komadom Posljednja ljubav Hasana Kaimije Derviša Sušića, Šemsudin Gegić ovim repertoraskim potezom – kroz inscenaciju potresne priče o Hasanu Kaimiji, pjesniku i filozofu, šejhu sarajevske tekije, koji postaje vođa bune protiv turske vlasti krajem 17. vijeka – na izvorno teatarski način, adaptacijom, aktuelizira dramski potencijal, pomalo zaboravljenog, Sušićevog teksta i gradi predstavu koja na sceni rebelski progovara, društveno angažovano, hic et nunc, o univerzalnoj temi odnosa između beskrupulozne, nezajažljive vlasti i očajnog, gladnog naroda.    

 

Predlažem, takođe, da se u okviru pratećeg programa Festivala, ako, naravno, za to bude mogućnosti, izvedu i predstave Teatra Kabare Tuzla Stanica, autorice Emine Goletić, u režiji  Harisa Šertovića i Banjalučkog studentskog pozorišta Dvanaest zvjezdica autora i reditelja Aleksandra Pejakovića.

 

Koselektor XIII Festivala bh. drame  

Nedžad Fejzić