25 Juni 2019
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
četvrtak, 09 Maj 2013 02:09

Galerija: Festival BH drame 2013

 

Teatrolog Nedžad Fejzić otvorio je  u Bosanskom narodnom pozorištu, 12. Festival BH drame. Nakon uvodne dobrodošlice, gosti su imali priliku uživati u pravoj scenskoj poslastici, baletnoj predstavi „Mare nostrum“, koreografa Davida Bombane, u produkciji Narodnog pozorišta iz Sarajeva. U takmičarskoj konkurenciji ove godine je u programu Festivala deset predstava, u produkciji pozorišta iz Sarajeva, Tuzle, Prijedora, Zenice, Osijeka, Šapca, Kranja i Beča. Takmičarski program u petak će otvoriti predstava Pozorišta mladih iz Sarajeva „Samo nek' ne puca“ po tekstu Emira Imamovića i u režiji Dine Mustafića.


U pratećem programu Festivala BH drame biće izvedene i predstave „Snovi“ Teatra Kabare iz Tuzle, „Ja mahalac“ Udruženja za afirmaciju kulturnih vrijednosti „Filter“ iz Sarajeva, te „Balkanski špijun u Sarajevu“ Narodnog pozorišta iz Sarajeva.  U ponedjeljak, 20. maja, ceremonijom dodjele nagrada i svečanog zatvaranja Festivala, završava se ova tradicionalne teatarske smotre u našem gradu, koju je oživio bivši i dugogodišnji direktor Bosanskog narodnog pozorišta, pokojni Radovan Marušić. 


KLIKNI OVDJE DA VIDIŠ FOTO GALERIJU


 

O Festivalu bosansko-hercegovačke drame kroz vrijeme 

 

Festival bosanskohercegovačke drame je, podsjećamo, s proljeća 2002. godine, sa sebi svojstvenom energijom i teatraskim erosom, „čekajući Jajce i Brčko“, pokrenuo i organizacijski ustrojio Radovan Marušić, dugogodišnji direktor Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. 

U novim geopolitičkim, ponekad bogme i groteskno i ridikulozno izmjenjenim okolnostima, i bosanskohercegovački teatar je, naravno, zrcalio preobražene „slike“ novog državno-političkog i povijesnog krajolika. 

Graditi Festival, međutim, u vremenu, koje, izuzev prigodničarskih, folklornopatriotskih, nacionalnih metafizičkih egzaltacija, nipošto nije sklono umjetnosti, kao jednom od temeljnih oblika čovjekovog samoprepoznavanja, ostalo je, u svakom slučaju , izuzetno težak ali i izazovan posao. 

Pokretanje takmičarske smotre, u Bosni i Hercegovini i inostranstvu uprizorenih dramskih tekstova bosanskohercegovačkih pisaca, evo sada, nakon deset održanih Festivala, pokazuje se, dakle, kao prvorazredan povijesni fakat. Nemjerljiv je, u tom smislu, značaj Festivala za duhovno biće Bosne i Hercegovine i na širem kulturno-civilizacijskom planu, kao, dakako, i na onom užem, teatraskom, kroz afirmaciju savremene dramske riječi. 

Festival je, upravo, između ostalog, dakle, kao svoj primarni cilj postavio njegovanje domaćeg dramskog teksta, podsticaj za razvoj i afirmaciju domaćeg dramskog stvaralaštva. Drugim riječima, podsticanje pozorišnih kuća da svoje repertoarske politike grade i na domaćem dramskom piscu, da se, jednostavno, otvore za novonastala djela i za, naravno, novo „čitanje“ domaće dramske baštine. Na žalost, valja, bez imalo eufemističkog dovijanja, reći da, strateški gledano, jedan od osnovnih ciljeva Festivala nije, izgleda, još uvijek na pravi način ostvaren. Naime, domaća drama i dalje na repertoarima naših pozorišta i nije baš rado viđen gost. (Pa, tako, a brojke su neumoljive, na scenama bh. pozorišta od sezone 1995/96. do 2011. godine od ukupnog broja izvedenih premijera samo ih je negdje oko 30 posto bilo zasnovano na tekstovima domaćih pisaca. Što je u odnosu, na primjer, na evropski kontekst izuzetno nizak procenat, a angloamerički primjer, gdje domaća drama čini 90 posto repertoara, još je, u tom smislu, „instruktivniji“ i „poučniji“!) 

Ipak, ohrabruje činjenica da su od osamdeset izvedenih predstava u takmičarskoj konkurenciji na dosadašnjih deset Festivala trideset i pet bile i prva izvođenja (praizvedbe) dramskih tekstova, uz devet, također, po prvi put uprizorenih dramatizacija bh. autora. Nije, isto tako, nipošto zanemarljiv fakat da su na prethodnim Festivalima gostovala i inostrana pozorišta (Slovenija, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Hrvatska, Turska) koja na svojim repertoarima imaju djela naših pisaca (A. Sidran, A. Bašović, M. Fehimović, V. Stojanović, M. Selimović, A. Bukvić i, naravno, specifično „naš“ I. Andrić). 

Jer, pozorište jeste ogledalo društva, njegov ontološki i moralni odraz. A ono (pozorište) to može biti, prije svega, zahvaljujući i domaćem dramskom piscu. Uostalom, podsjećamo, zar još Aristotel nije govorio da je saosjećanje („sažaljenje“), kao jedan od temeljnih principa tragedije, jedino moguće ako likove na sceni prepoznajemo, dakle, ako nam tekstovi pričaju priču koja se nas tiče, koja nas dira ili koju, jednostavno, živimo.

 

tekst Nedžad Fejzić / rtvze.ba

foto: Jasmin Hadžić