22 Decembar 2024
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
četvrtak, 20 Mart 2014 20:05

Moja priča o Zenici

Teško je reći koliko sam puta na autobuskoj stanici, po povratku iz nekih većih sredina, izabrao najduži mogući put kući. Učio sam nekada davno u sudskoj medicini o bezrazložnim putovanjima. Mislim da je naziv za tu vrstu psihičkog poremećaja "disocijativna fuga". Ako me sjećanje dobro služi, bolesna osoba se odjednom odluči za neko besmisleno putovanje. Osnova te bolesti je amnezija. Nemam ja, naravno, nikakvu amneziju prilikom povratka u Zenicu. Naprotiv.

 

Vratim se iz košnica gdje ima više žutih taksija nego što sam navikao da viđam privatnih vozila, gdje ne možeš preći ulicu na svakom mjestu, gdje me svaki čast prepada zvučni signal za slijepe na semaforima, gdje ne možeš da shvatiš kuda svaki čas jure ti autobusi, tramvaji i trolejbusi, gdje te taksisti redovno zapale za četiri-pet maraka, gdje se držiš jednog ili dva provjerena kafića i ne pada ti na pamet da promijeniš mjesto gdje ćeš popiti kafu jer pojma nemaš u šta možeš da uletiš, gdje mravi u ljudskom obliku traže idealnu putanju kako se ne bi međusobno sudarali, gdje na ljudskim licima ne vidiš bilo šta poznato, barem jednu crtu lica koju si nekad u prolazu vidio i slučajno memorisao... i tada me moj grad redovno podsjeti na umiljato jagnje koje se, usljed straha, privija uz majku, traži njenu sisu, povremeno ispušta neke bojažljive zvuke, nježno, gotovo ovlaš lizne ruku onome ko je prijateljski pruži, opet se plašeći za svoj život. Mirna, krotka, tiha, umiljata, jednostavna... Sve su to pridjevi kojih se sjetim izlazeći iz autobusa u Zenici. Zbog toga bi neki površni psihijatar mogao zaključiti da moj odabir najdužeg mogućeg puta za povratak kući sa stanice nije ništa drugo do disocijativna fuga, ili, što bi rekao Bukovski: "Psihijatri bi mogli nešto reći o tome, a ja bih mogao nešto reći o psihijatrima." A to je samo disanje punim plućima u rođenom gradu...

 

Ima jedan restoran pored magistralnog puta, na samom ulazu u Zenicu. Nekada se zvao "Maredo". Danas na tabli piše "San Marino". O kakvom se mjestu radi najbolje govori činjenica da je vlasnik morao da promijeni ime, zbog lošeg glasa... Idiotski folk, bijesna auta, ćelavi degenerici s pištoljima i kurvama, agresivci... Nikada u životu nisam ušao u taj restoran, niti ću ući. Ali, postoje trenuci kada obožavam taj objekat, kada bih ga najradije zagrlio, poljubio, pomilovao... To se dešava onda kada držim volan, i vraćam se iz košnica. Znam da sam stigao, da sam tu... "Ukus kafe opet prija...", rekao bi Milić Vukašinović. Tada "Maredo"/"San Marino" predstavlja nešto najljepše što moji oči mogu da vide, iako ga nikada neću registrovati krećući se u suprotnom pravcu. Volim se vratiti kući.

 

Danas je mome gradu rođendan. Zenico moja, neka ti je sretno. Budi bolja, posebno za ljude koji u tebi žive i vole te...

 

A. B.