Na zeničkoj zelenoj pijaci strogo je zabranjeno prodavati robu koja nije iz porodice voća i povrća, valjda je zato zelena, a ono imaš kupit svega i to sa davno isteklim rokom trajanja ko onaj keks u limenim kutijama što smo jeli u ratu, da mu se datum proizvodnje i ne zna, a zabranjeno. Naravno,  inspekcija i policija,  nekad toliko brojna  i dobro naoružana, taman kao da hapse Bin Ladena, zaposjedne pijacu i nikom ni izaći ni ući, žele skrenuti našu pozornost kako je to, bajagi zabranjeno. Ta blokada potraje sahat-dva i ujeo vuk kenjca, što bi rekli hercegovci ili po novom, niđe veze.

Tek nekoliko jadnika koji su neka šesta ruka ili hamali za prodaju nedeklarisane, s isteklim rokom i samim tim neispravne prehrambene robe, budu privedeni licu pravde, ko što je junak Petra  Kočića  privodio jazavca na sud. Niko da se upita ko to naplaćuje korišteni prostor na ulazu i okolo pijačnijh stolova, zvani plac, kako neki i zovu ovu taksu „pljacarina“. Direktor. Ja jok. Tek na onoj pijaci što je zovu „buvljak“, tamo se najviše prodaje baš ono što je zabranjeno, od pečenja, neznanog porijekla do pića iz kućne radinosti, uz nadasve ušiparajuću muziku muzičara kojima je davno slon prdnuo u uho.

Raznorazna  zabranjivanja od zabranjenog bacanja smeća, zabranjenog gaženja trave, zabranjenog fotografisanja, zabranjenog prolaza, zabranjenog pecanja, zabranjenog točenja alkohola za maloljetnike, zabranjeno klađenje za iste  i ina druga  koja bih mogao nabrajati do sutra, dublje posmatrano i jesu tu da prizivaju  kršitelje zabranjenog. 

Eto kod zabranjenog  parkiranja, gdje, babini sinovi i okuraženi kriminalci, redovito  zaposjedaju trotoare svojim skupim ljubimcima sa stotinama konja, a samo jedan za volanom dosta.  Parking majstori, samo po đahkad, provozaju onaj kamion sa mengelama  i udare  na naku šklopociju od auta ako se kojim  slučajem zatekla na obilježenom mjestu „nako“ , znajući da neće biti smjenjeni niti za uho povučeni. 

Nije zabranjeno ni okitit  grad državnim zastavama kada igraju „zmajevi“ ali je obavezujuće na Dan državnosti. Eto nije, nema zastave ni na jednom  stubu, nema ko, u državnim preduzećima praznuje se još od petka, kad je bal nek i hala gori.

Kada sam prije makar tri mjeseca, ugledao zabranu na vratima pročelja u jednoj od najvećih džamija u Zenici, na kojoj piše „Zabranjeno je  igranje lopte u džamiji“, pomislih da je to samo nečiji mangupluk, neko se našalio pa će skloniti. No zabrana se zadržala do dana današnjeg, nasuprot činjenici da u džamiju ulaze insani, pomalo povijeni ko žlosne vrbe i nije im do loptanja kad bi ih odveli i na Bilino. Onda ko je?  Ee imaju hajvani, eto zbog njih je ovo i napisano, kao i natpisi u naprijed ispričanim zabranama. Zalud je muteveliji pisati, hajvani će prekršiti izdatu zabranu. Što bi rekli piši kukom po ledu, džaba.

A efendija sa minbera u toj istoj džamiji, baš neki dan, poziva na utakmicu, važnu, humanu. Tako nam efendija poruči,  da je eto lopta najvažnija sporedna stvar na dunajluku i kako nemamo drugih i pametnijih poslova. Dobar dio hudbe potroši da nam objasni kako će ta utakmica riješti sve dječije probleme u Kantonalnoj bolnici sa prikupljenih nekoliko stotina KM. Neće to pomoći efendija, neće. Neće dok oni što vladaju, rove i razvaljuju ovu zemlju i igraju na daleko veće iznose, znaš ti to efendija dobro, jašta. 

Na vratima je i dalje stajala ona, rukom napisana zabrana.

Nismo li možda otišli predaleko u ispisivanju zabrana, koje se, sve su prilike,  odnose samo na one koji ih ni u ludilu ne bi prekršili.Nismo li se počeli baviti sporednim stvarima a zaobilaziti osnovne zbog kojih jesmo tu gdje jesmo, pa živimo nešto sporedno dok nam ono glavno promiče, uređujući svijet  pišući zabrane.

Hajvani ih ne čitaju pa tako ni ne poštuju. Hajvan je naprosto hajvan. Nedavno,  medije trese vijest kako je Mujo otvorio crkvu u Kaknju a Enver u Zenici, osobnu, vlastitu ??? Neki će reći nije zabranjeno i nije, tačno. Nije zabranjeno ni cukama da te ugrizu na svakom ćošku u gradu pa ko da bi nam bilo bolje i da im je neko napisao tablu na kojoj piše „zabranjeno ugrizanje“. Oni bi grizli isto!

Na drugom kraju grada u malehnoj džamiji, u tom skladu kamena i drveta,  zadnji petak, stare hidžretske godine, natiskani rame uz rame da igla ne može pasti a kamo li ne daj Bože, lopta. Efendija je govorio o hidžri Poslanika Muhameda ali i našoj hidžri, nas ovovremenih šetača dunjalukom. Tako je lijepo pojasnio kao meni niko prije, kako učiniti hidžru sam sa sobom, sam u sebi, napuštajući i kloneći se zabranjenog i prihvatajući ono dozvoljeno, samosvjesno, bez prisile i sa zadovoljstvom onim unutarnjim. Na kraju  je poručio džematlijama da ga pozovu u svoj dom, onda kada oni ocjene da je zgodno, bez obaveze da mu i kahvu ponude, samo da progovore  o onome što se treba  progovorit  a ne stigne.

Izašao sam i spustio se do Kočeve, nisam ni ćutio smrad iz korita kojim je nekad tekla rijeka, sam sa sobom, i toplinom unutar sebe, koračao sam. 

Aferim efendija!

Piše: Said Šteta