„Glasaću za Raguža" otresao je, kao sloj napadala snijega na ona umorna pleća. „Danima ja druže, gledam i slušam „ove naše" kako se pljuju. Čija pljuvačka evo i po meni pada. Danima slušam njihove uvrede, njihove podle doskočice, a niti jedan da spomene nas, građane. Nas je, na onoj ljestvici društva, nadvisio naplavljeni mulj. Spominju, državu, doduše, ali kao da spominju novi seoski stadion koji će, „ašićare" izgraditi, oni sami. Samo ne spomenuše čime.
Spominju oni, kako će uhvatit lopova, trpajući to u naučenu floskulu „borba protiv korupcije" niko da spomene, svoje džepove, prvo. Mi smo ti samo njihovo glasačko tijelo. Jedno tijelo a njih puno??? " završi drug.
Dok sam prolazio, kroz nešto više od pola Federacije BiH, uočio sam na onim velikim plakatima, poruke koje mi izazivaju više slabost i onu ljudsku mučninu koja se nakupi u želucu, nego li moguće ohrabrenje da će biti bolje. Tako u jednoj zapuštenoj livadi gdje je sigurno uspijevala pšenica, sada polje korova, stoji kako je ovo odlučna promjena.
Malo dalje, iz polja kukuruza, koji se odupiru povećanom prisustvu vlage, plakat sav u bijelom, pomalo straši. I prazan papir krije poruku?! Onda naiđoh na treći gdje se poziva na narod. E sad smo ga najebali, pomislim. Kada god se priča nasloni na ona slabašna narodna pleća, za narod, uz narod, sa narodom, narod zna ili ne zna, najebasmo. Neće ni sad biti drugačije u to sam siguran.
Onda dalje, udaraju na snagu. Te snaga je ovdje, snaga je u ovome ili u onome. Život me nauči da povjerujem onoj narodnoj poslovici, da snaga ulazi na usta. Iz usta najlakše izmili zmija. Zatim, kao da smo na istoku Zemljine kugle, najavljuju cunami, ovdje u Bosni i Hercegovini.Gluho bilo!
Tako stigoh na glavni trg u Zenicu. Ispred mesnice dijele cekere. Prazne! Htio sam jedan uzeti, za pijace. No stadoh, i ta praznina je poruka! Strah me je ko cunamija. Onda dalje, optužbe pljušte, oni su prodali, oni su pokrali a eto oni što optužuju dobili su to od nake tetke. Kako će bolan priznati, da su prije dvadeset godina i sami bili gologuzi zajedno sa onima koje sad optužuju. Ama u istu pišali. Teško! Nije li još teže, što smo mi obični građani i danas, isto ili još gore, gologuzi.
I još skloni zaboravu! To baška!
Opet, neki bi da zveckaju oružjem, da nas bajagi povedu u konačan obračun. E neka im tata ratuje. Valjda smo nakupili rana i stradanja onih ratnih da nam je dosta za još deset generacija. A ko ga želi u kući mu bio. Rat bezbeli! Zato dok želudac klepeće, ko vodenički točak, ne dam se oteti ovom bolnom dojmu. Sve mi ovo sliči na ono, kada sam kao dijete provlačio se kroz vašarske tezge pune šarenih laža. I umjesto onog „šta ćeš sine da ti kupi babo?" pljušte samo pitanja sa svih strana. Pečenje niko ne nudi!
„A meni je pitanja pun kufer", nastavlja moj dobri drug. „Ima li iko odgovor, osim pitanja i ispraznih optužbi. Kako je onaj drugi se kurvo a ovaj pošteno bio u tuđem krevetu.Kako su nestale pare a niko nije ukro? Ima li iko?"
Gledam ga onako punog srkleta i ispričam, kako me neku noć, nazvala izvjesna Amra iz SDP-, vidim sarajevski pozivni. Noć je već pobrala onu dnevnu svjetlost a u očima odavno napadao mrak.
Ona reče: "Dobar dan, Amra iz SDP-a, može li jedno pitanje?" E nemere, velim ja, e nemere više u ovu moju glavu stat niti jedno vaše pitanje. Pitaj svoju mamu, odbrusim ljutito i poklopim slušalicu kako ne bi još šta dodao što ne priliči.Ona bi da me pita!?
Onda narednu noć, opet sarajevski pozivni: „Ovdje Samir iz kampanje Mirsada Kebe, može pitanje?" Šta vam je, rekoh, pa nisam se ja prijavio na ovaj kviz gluposti, valjda bi ja trebao pitat vas. I prođi me se, matere ti. Pitaju u marketu, na pijaci, ispred haustora. Ma dosta više pitanja. Pa ne kanim ja biti milijunaš nego vi.
Upalim televizor jer sam dobrano bio upaljen i sam. Gledam, gost Martin Raguž. Nikog ne optužuje, učtivo kritizira, ništa ne obećava, samo potvrđuje: „ Bosne i Hercegovine je bilo stoljećima, ima je i sad, samo je treba urediti. A biće je i ubuduće. Ovo je naša zemlja!" I još veli, kako je Hrvat i vjeruje da će iz tog naroda dobiti najveću podršku. Samo također vjeruje, da njegov program uređenja svakoga pedlja zemlje Bosne i Hercegovine, sigurno će ponukati i druge građane da mu daju glas.
Još u Travniku na tribini reče: „Došao sam da vas slušam, ne da govorim!" Ništa čojek ne pita. Hej! „Eto zato dajem glas Ragužu," završi moj dobri drug. Rekoh, nije ti ta loša! Samo zlobnici koji te nisu utefterili u svoje, reći će da im biraš člana predsjedništva a oni drugi da si još i izdajnik.
„E jebi ga," reče drug na tečnom bosanskom jeziku i obori pogled stopalima. Htio sam mu reći još ovo. Da! Jesmo mi samo njihovo glasačko tijelo. Uzmu nam glas, ostave tijelo. A oni? E oni su golubovi glasonoše. Donesu ružno sročenu poruku. Dolete, ma iz ruke nam otimaju. Uzmu glas i odu.
Ma uzmu dušu, a ostave tijelo. Ono između izbora, ostaju nam kontenjeri i koja preostala mrva u javnim kuhinjama. Onda opet donesu poruku ili pitanje. Uzmu glas i odlete. Hajde što odlete, nego što svaki put odozgo nas i poseru. No, ne rekoh mu ništa. Biće previše, bojim se. Možda će pročitat, haj ga znaj. Ostadoh zatečen, pa se sjetih rečenice koju sam jednom drugu u Goraždu, napisao u poruci. Ovako! Ovi mi nosioci vlasti ali i većina ponuđenih kanditata za izbore, sve više liče na kanarince.
Najljepši su iza rešetaka!
SAID ŠTETA
