BIO JEDNOM PJESNIK
Odlučili jedared u Alijinoj školi da nagrade najbolju pjesmu o domovini. Nagradili bi, zapravo, općinari nekolicinu dječaka i djevojčica izletom do Zagreba... Bosanci, k`o Bosanci, vazda im je bliže bilo do Zagreba il` Beograda neg` do Sarajeva... Djeca se o putovanju raspričala u cijeloj školi, u svim razredima, grupicama, na putu kući i od kuće, u školske klupe. Svi pričaju o Zagrebu, kakva li su u toj gradini čuda, a niko ne piše, pjesmu ni ne spominje...
E, Alija je slušao poprilično pjesama što su ih uz čašicu pjevali njegovi stariji rođaci, sve o Bosni, al` nijedna mu se ne čini k`o ona prava. Iako je bio sasvim mali dječak nekako je, svojim dječačkim razumom, takvim kakav jeste, shvatao kako sve te pjesme zajedno nisu ispričale, ili ispjevale, cijelu priču o Bosni. Alija je zamišljao nekakvu pjesmu u kojoj bi se dala ispisati cijela Bosna, a to bi morala biti baš pjesmetina, velika, ogromna, pa da se u nju da nagurati domovina...
- Sine, nema pjesme do sevdaha! - reče mu djed.
- Kakva pjesma bez lijepih djevojaka i ašikovanja!? - mislio je njegov daidža.
- Pjesma bez lijepa junaka ti je isto što i burek bez mesa... - mudro je primjetila njegova nana.
- Pjesma!? Ma, gdje mene nađe!? Treba neko u kući i radit` dok se vi zabavljate! - odsječe njegov babo.
Šta reći? Nakon toliko mudrih savjeta o tome kako napisati pjesmu Alija se mahnu odraslih ispravno zaključivši kako s njima baš i nije sve u redu - a tako je govorila i njegova tetka, poznati ali nepriznati autoritet za sva pitanja koja se tiču starijih. Na žalost, o pjesmama ni ona nije znala puno toga reći pa se Alija našao sam samcit pred strahotnim zadatkom da napiše svoj prvi stih. Oznojio se k`o da je optrčao najmanje dvaput oko mahale. Leđa ga zabolila k`o da je okop`o sav krompir u njivici iza Bare. Bole i ruke i noge, a tek glava! Raspada se! Na trenutke mu se pričinja k`o da i nije njegova. Ko bi rekao da je pisanje tako težak posao? - mislio je Alija. Ova olovka teža mi od lopate...
Alija odlučio napisati pjesmu o domovini po svaku cijenu: jutrom trk uz Savu, onda radi sklekove u avliji, pa za hrastovu granu iznad glave i gledaj da se izvučeš gore, jednom, dvaput, triput... Trenira Alija, a mati se ibreti: šta mu bi odjednom!? Pitaju ga ukućani što se usprndeco, da se ne sprema za nekakvo takmičenje u školi. A on klima glavom potvrdno i veli kako trenira ne bi li pobjedio na takmičenju za najboljeg pjesnika. Djed i nana vrte glavom, daidža pokazuje prstom u vlastito čelo i kucka, k`o biva sa malim nešto ne štima... Ali, Alija ne obraća pažnju na njih: pa kako bi oni znali nešto o pjesmama i koliko je teško napisati makar jednu? Koliko znoja zbog samo jedne riječi - ma, nema težeg posla na dunjaluku!
A da nije sva ta trka bez nagrade, nije... Eto, svakog jutra se na pendžeru preko puta promoli mala Mejruša, djevojčica zlaćane kose, i zamišljeno ga gleda onim njenim velikim plavim očima... Kada on krišom pogleda ka njoj ona se osmjehne, a Alija odmah potrči brže k`o da ima krila... Trči, on, trči, a dan kada konačno treba u školi pokazati pjesmu se primiče. Leti vrijeme k`o u pjesmi.
Tako se desilo da Alija sjede svega dan prije isteka roka da svoju pjesmu i napiše. Konačno se osjećao spremnim, snažnim, dovoljno izdržljivim, da se lati teškoga posla - i poče:
Bosna se ne da zapisati,
jer niko ne smisli dovoljno riječi
da se ona napiše cijela.
Pjesmu o Bosni morali bi
pisati čitavog života, a ona,
pružila bi se od Save do mora,
i dalje dokle se pjesma čuje.
Kad pjesnik umre nedovršena posla
tamo gdje se njegova ruka ustavi
drugi će tu pjesmu pisati.
Nikad joj kraja, nigdje joj granice,
dok ima ruke da Bosnu piše,
pjesnika da imenuju rijeke i planine,
napune plačem i osmjesima
knjigu njihove domovine...
Alija pročita svoju pjesmu o domovini u sali, pred svim kolegama iz škole, učiteljima, roditeljima, nekim strancima. Znoj lije niz leđa, on sve manji, topi se, usred tol`ko pogleda: svi na njega pritisnuli! Ni muha se ne čuje: zinuli k`o da je on neko čudo. Duga tišina traje, kako to samo tišina zna - predugo: Alija stade uzmicati, korak po korak, unatraške, dok ga ne ustavi ruka na ramenu. Tad se oglasi aplauz koji ga zagluši. Ustadoše na noge svi, drugari iz razreda, njegovi roditelji, nana i djed, učitelj i drugi, i drugi, znana i neznana lica: svi su aplaudirali, a oni pobliže, priđoše mu da ga grle, rukuju se, ljube ga. A direktor? Taj veliki čovjek, grdosija u teget odijelu, razmače čestitare k`o da su slamke. Unese se Aliji u lice tako da ništa ne vidi sem njegovih naočala sa zlatnim okvirima... i velikih očiju što se obrću k`o žrvanj.
- ...najbolji... bravo mališa... čudo jedno... nagrada...
Razabra Alija svaku drugu, ako ne i treću riječ. direktorove usne su se nekako sporo pomjerale, presporo: žvaču riječi, šalju ih nazad preko jezika niz zube, ne stigne ni da ih izgovori... Direktor mu ugura u ruke poveliku plavu papirinu i stade ga lupati po leđima k`o klofačem po starom ćilimu. Odnekud se kraj njega stvori i njegov babo - isprsio se pred dječakom, raširio ručerde, nikom ne da prići:
- On je moj! Je l` vidite!? - dernja se iznad pognutih glava komšija.
- I moj, i moj, moj učenik! - vrišti odnekud slijeva njegov učitelj.
- Ovaj mali sjedi kraj mene u klupi! - šišti Meho prepisivač.
Tako se i raziđoše oko Alije: osta sam sa diplomom u rukama, na kojoj velikim slovima piše: ti si najbolji. Gungula se rastoči poput zmija za direktorom, učiteljem, njegovim babom, za drugarima iz razreda, rođacima, komšijama... U sali osta tek nekoliko nepoznatih, a i oni nisu gledali put Alije. Dječak se oprezno osvrnu, uvjeri se da su svi zaboravili na njega i na njegovu pjesmu, pa šmugnu napolje. Kradomice se vraćao kući, sve u krug oko mahale s onom papirinom iznad glave, jer sunce je pržilo nemilice. I čudio se, a malo i ljutnuo: vidi ti sad! K`o da su oni napisali onu pjesmu a ne ja, hvale se, u prsa busaju. Ama, trebalo bi natjerati i mog baba, i učitelja, i rođake i drugare , da trče jutrom oko mahale i sklekove rade, da vide kako je teško napisati pjesmu. Ne bi im na pamet palo ni da me znaju, kamoli da se za moju pjesmu hvataju...
