28 Mart 2024
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
ponedjeljak, 27 Maj 2013 14:11

Zenički heftičnjak – broj 22.

Mislim da s pravom redoslijed ovog heftičnjaka treba da bude obrnut, pa ću prvo krenuti od sporta, odnosno od NK Čelika. Zaslužili su to igrači u crno-crvenim dresovima koje je sa klupe maestralno tokom cijele sezone vodio veliki gospodin Vlado Jagodić uz dobru podršku uprave i konačno sretnih navijača Čelika, popularnih Robijaša koji su to zadovoljstvo podjelili sa svojim sugrađanima sinoć ispred Robne kuće Bosna. 

 

Cijelu prošlu sedmicu me držala neka euforija oko ovog jučerašnjeg susreta na Otoci, iako sam u podsvijesti imao taj crni scenario pobjede Borca u Gabeli. Posljednji put sam na gostujuću utakmicu sa Čelikom išao prije, mislim, 10 godina u Travnik. Od tada sam pretrpio isuviše razočarenja u NK Čelik, tako da sam prestao ići i na domaće utakmice – naravno da nisam jedini kojem se to desilo. Ubjedio sam suprugu da posjeti kolegice u Sarajevu, a ja iskoristio priliku da odem i pogledam Čelik protiv Olimpica. Moja bolja polovina je stala da izađem iz vozilice ispred nekog tržnog centra 500-ak metara od stadiona i produžila prema centru grada, a ja sam se uputio pješke uz/niz Miljacku prema stadionu. „Širok osmijeh i zlatan zub, crvena majica i crna jakna...“ uputim se šetnjicom i nakon nekih pređenih 100-ak metara shvatim da sam ipak došao na gostovanje i da ti momci koji me posmatraju iz kafića s druge strane rijeke sigurno nisu navijači Čelika. Hvala rijeci što je duboka, mutna i ne može se preći, zakopčam jaknu do grla i ubrzam malo korak, hitro na stadion među moje Robijaše.

 

Čelik nas je još jednom obradovao pobjedom i demonstracijom zaista odlične i pametne igre. Na tribinama atmosfera iz najluđih navijačkih dana, tribine su se tresle, a pjesma nije stajala i prava je šteta što su zbog loše organizacije momci ulazili na stadion do 65.te minute utakmice. Na kraju pomješani ponos i tuga - tuga što nismo dohvatili tako željenu Europu, ponos što smo odigrali hrabro i pošteno do kraja i nismo dozvolili da upadnemo u neka mešetarenja i kalkulacije. Robijaši su smogli snage da se, poslije posljednjeg sučevog zvižduka, pjesmom oduže igračima i stručnom štabu na svemu lijepom što su učinili ove sezone i pošalju im jasnu poruku da nam trebaju i naredne sezone. Na kraju, dok sam stajao na autobuskoj stanici ispred RTV doma, gdje je supruga trebala da me „pokupi“, ispratio sam kolonu autobusa i kombija prepunih mojih Robijaša koji su krenuli prema Zenici.

 

Bez obzira šta ko mislio i kako ih nazivao Robijaši su ponos Zenice, oni su ti koji Zenicu širom BiH predstavljaju u najboljem svjetlu, bez nacionalizma, bez huliganstva, bez mržnje prema bilo kome, vođeni samo ljubavlju prema gradu iz kojeg dolaze i prema klubu za koji navijaju. A Robijaši traže samo malo – da ostane uprava na čelu sa direktorom Porčom (izbrišite čovjeku v.d.) i da se zadrži Vlado Jagodić i ova ekipa igrača i naravno još mnogo pobjeda najvoljenijeg kluba.

 

Kad smo već kod sporta samo ću još spomenuti da su rukometaši u protekloj sedmici odigrali 2 susreta u Zenici. Pobjedili su Izviđač, a poraženi od Sloge iz Doboja i trenutno zauzimaju 5-to mjesto na tablici sa 9 bodova, koliko ima i četvrtoplasirani Izviđač. Slijede dva gostovanja protiv, po imenima, lošijih Konjuha i Gradačca, te u posljednjem kolu derbi sa vjerovatno novim prvakom BiH Borcem iz Banja Luke. Za nadati se da će bar taj posljednji meč privući veći broj navijača na tribine Arene jer su to rukometaši svojim igrama zaslužili.

 

Pored utakmice u protekloj sedmici su mi za oko zapela još tri događaja, prije svega je to potpisivanje ugovora o dodjeli 300.000 KM Općini Zenica od strane Fonda za zaštitu okoliša čija je namjena realizacija projekta „Nabavka, isporuka i održavanje stanica za monitoring kvaliteta zraka u općini Zenica“. Vi sad meni svašta možete reći – da sam lud, slijep, zasljepljen euforijom, ali sam ubjeđen da je ovaj monitoring sistem trebao proraditi u zadnjim danima marta ove godine ili se varam? Zašto se taj proces uporno opstruira i zašto se građanima Zenice ne omogući uvid u kvalitet zraka koji udišu jasno je valjda samo onima koji opstruiraju uspostavljanje monitoring sistema. Da je zrak koji udišemo zadovoljavajućeg kvaliteta valjda se monitoring sistem, odnosno njegovo postavljanje, ne bi uporno izbjegavalo, ovako ostaje crv sumnje da sa našim zrakom nisu čista posla. Da budemo do kraja jasni, nisam ja siguran, da će uspostavom monitoringa i prikazom podataka na displeju stanje biti nešto bolje. Šta i kada vidite da je neki parametar iznad dozvoljenog? Nećete disati … ili nešto slično? Isuviše smo mi inertni za bilo koji vid pobune, pa i kada se radi o stvari tako bitnoj za zdravlje i život kakva je zrak.

 

U subotu je u velikoj sali općine Zenica, u organizaciji JP za predškolski odgoj, održana tribina za roditelje djece predškolskog uzrasta na temu “NTC sistem učenja kao odgovor na tehnološku klopku”. Gost predavač na tribini je bio dr. Ranko Rajović, predsjednik Svjetskog MENSA komiteta darovite djece. Ne znam je li naslov teme zbunjujući ili je to zbog činjenice da u našem gradu ima sve manje i manje djece, ali je predavanju prisustvovao jako mali broj roditelja, nešto manje od pedeset. A tema je vrhunska, pa bih mladim roditeljima koji nisu prisustvovali predavanju, preporučio da na you tube servisu pogledaju bar jedno predavanje dr. Rajovića, sigurno će im mnogo stvari u životu njihovih mališana biti jasnije. Moram reći da je predavanje počelo malim gafom direktorice JU Predškolski odgoj, koja je u najavi spomenula da je na predavanju očekivala i neke ugledne stanovnike Zenice. Budući da se potrudila da ovakvog gosta dovede u Zenicu, neću joj to uzeti za zlo, iako ne bi bilo na odmet da u buduće malo taktičnije nastupi prema svojim neuglednim gostima.

 

Eh, a jedan od tih uglednih stanovnika Zenice je u protekloj sedmici donio odluku (a Općinsko vijeće će je uskoro verifikovati) da dodijeli zemljište u vlasništvu Općine za izgradnju još jednog sportskog objekta, ovog puta za potrebe sportista invalida. Kako smo saznali iz jedne kratke vijesti reprezentacija Holandije u sjedećoj odbojci je zainteresirana da pomogne izgradnju sportske dvorane za potrebe sportista invalida. U vijesti nije baš decidno rečeno u kakvom obliku bi se ta pomoć manifestovala, ali je to bio jasan signal ljudima u općini da su, po ko zna koji put, u prilici da pokrenu još jedan građevinski projekat uz pomoć svojih svima poznatih građevinskih firmi. Naravno, po već prepoznatom scenariju Općinsko vijeće će da pokloni općinsko zemljište, neko će da pokrije investiciju (bar na papiru, a onda će se to privesti kraju iz budžetskih sredstava), građevinci će odraditi svoj dio posla i „pokupiti kajmak“ i eto ga još jedan objekat koji treba održavati, plaćati komunalije, čuvara i šta sve već ne ... Iz kojih sredstava? Budžetskih naravno.

 

Na stranu sada priča o sportistima invalidima koji sigurno je zaslužuju svoje mjesto pod suncem, ali da li Zenici treba još jedan sportski objekat i po čemu je to sportski objekat za invalidski sport specifičan u odnosu na postojeću sportsku infrastrukturu? Dali smo 40-ak miliona KM za arenu koju sada uglavnom koriste sportisti rekreativci, zar se nisu mogli odvojiti neki nekomercijalni termini za sportiste invalide? Ili zašto Huso od svog pajde Bananamena ne vrati dio Arene ispod postojeće velike sale, a koji je inače bio namjenjen za malu dvoranu? Taj dio Arene je poklonjen  Bananamenu koji ga koristi za potrebe dozrijevanja banana i kao skladište. Osim toga koliko škoslkih sala vapi za renoviranjem, zar se nije gospodi iz Holandije moglo ponuditi da renoviraju neku školsku salu uz ugovor da se svi komercijalni termini u nekom budućem periodu ustupe sportistima invalidima? Šta je na kraju sa salom u Industrijskoj školi, sa Bilmišćem koji propadaju daleko od očiju javnosti. I da budemo do kraja jasni, odakle pravo načelniku i Općinskom vijeću da djele besplatno Općinsku zemlju?

 

Mi smo ih birali da sredstvima i imovinom općine (a to je imovina svih stanovnika općine Zenica) raspolažu manirom poštenih domaćina, ekonomišu u najboljem interesu svih stanovnika grada i općine, a ne da je dijele šakom i kapom kad god nekome padne na pamet neki građevinski poduhvat. Gospodo imate zemlju koju vam je babo ostavio u Obrima, Pojskama, Arnautima ... pa je dijelite kako vam se prohtije i kome vam se prohtije. Općinsko zemljište ima svoju cijenu i iz prodaje općinskog zemljišta treba da se pune rupe u budžetu. Ovako kako vi radite jasno je da ćete našoj djeci ostaviti milionske kredite da vraćaju i općinu bez imovine.

 

 

Kenan Ć.

Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.