Njegov komšija Munir kaže da svaki dan suznih očiju gleda kako se, četvrti put nakon rata, iznova renovira ulica Aska Borića, dok iz njegove garsonijere fekalije idu otvorenim kanalićem iskopanim prije izgradnje zgrade 1885. godine.
- Načelnik Zenice se hvali da je podigao grad, a u centru grada ima 200 ljudi koji žive u nenormalnim uvjetima. Zgrada je na izdisaju. Kanalizacija nam ide kroz prozore, ložimo u sobama i svaki dan čekamo kad će se sve zapaliti i nestati s nama - kaže Munir dok gleda ko zna koje asfaltiranje ulice udaljene desetak metara od njegovog stana.
Istovremeno, on, ali i ostalih 70 porodica uopće nema pješačkog prilaza zgradi, jer trotoar nije nikad ni postojao, a ulaz u haustor sada je ograđen policijskom trakom zabrane prolaska, zbog opasnosti od urušavanja dimnjaka, simbola objekta izgrađenog krajem 19. stoljeća.
- Ovom trakom neko je "ogradio sebe" od eventualnih žrtava. Kad se dimnjak sruši, pobije ljude, reći će - lijepo smo im rekli da ne prolaze. A iza trake su stanovi, naši životi. Niko nije ponudio alternativu, postavio tunel, makar ga prokopao. Kuda da uđemo, moramo pored napuklog dimnjaka - navodi Talić.
Zgrada "Papirne" je prvobitno napravljena kao fabrika papira, jedina u Austrougarskoj. Iz Zenice je papir vožen i bitni dokumenti štampani za cijelu tadašnju monarhiju. Uz i oko zgrade napravljen je kompleks samačkih prostorija, sa zajedničkim mokrim čvorom. Kada je fabrika ugašena, cijeli prostor je pretvoren u stambeni, ali nikada nisu riješeni problemi kanalizacije, otpadnih voda, kišnice...
Nakon što se promijenilo nekoliko vlasnika, kompleks je proglašen "narodnim dobrom" i dat na upravljanje Rudniku Zenica. Zgrada je nekada imala kućepazitelja, zaposlene čistačice. Danas, propali podovi, truhle grede koje popuštaju i urušavaju se svakog dana, opasnosti na svakom koraku...
- Pošto smo mi u najmu, nismo vlasnici stanova, Rudnik nam ne dopušta ni otkup stanova, ni određivanje firme staratelja, a s druge strane godinama ne ulaže ni marke. Ponašaju se kao loš očuh zgrade. Godinama čekamo šta će biti sa zgradom, a sad kad smo proglašeni nacionalnim spomenikom imaju dvije solucije - ili da se nama dadne drugi smještaj, a zgrada konzervira kao historijski objekat, ili da nam se dopusti da uradimo neophodne stvari. Svake godine plane barem jedan požar i lako se može dogoditi da sve izgori. Na potezu je opet politika, država, Općina. Ipak, kako država brine o svojoj baštini, teško da možemo i mi šta očekivati - završava Talić, inače predsjednik Kućnog savjeta "Papirne".
Dimnjak, visok 36 metara, napukao je tokom ljeta u seriji zemljotresa i direktno prijeti stanovnicima. Da stvar bude gora, u neposrednoj blizini nalaze se Centar za socijalni rad i Centar za dnevnu brigu o djeci te okolne zgrade, nekoliko ugostiteljskih objekata... Sve to, izgleda, zabrinjava samo stanare "Papirne", koji gledaju u pukotinu koja se, kažu, širi svakog dana.
Legendarni reditelj ovih prostora Veljko Bulajić je 1961. u "Papirnoj" snimao jedan od svojih ponajboljih filmova "Uzavreli grad". Film je u Puli osvojio "Zlatnu arenu" i još nekoliko nagrada, sjajno primljen i u Veneciji, proglašen najboljim filmom 1961. u Jugoslaviji, ali na dan premijere u Zenici tadašnji republički Socijalistički savez BiH je putem režimskog "Oslobođenja" objavio "kako je riječ o sasvim promašenom filmu" te zenička premijera filma nikad nije održana. Osim u Zenici, film je otkupljen, najavljen, ali nikad nije prikazan još samo u tadašnjem SSSR-u. U glumačkoj ekipi bili su tada 20-godišnja Milena Dravić, Velimir Bata Živojinović, Olivera Marković, Zaim Muzaferija....
