Proljeće se posebno proslavljalo, jer je predstavljalo buđenje prirode poslije zimskog mirovanja, početak poljodjelskih radova i općenito svih poslova, a jaje je činilo pravi simbol tog novog rađanja. Tradicija se diljem svijeta prilagođavala brojnim lokalnim običajima, a postala je i jednim od temeljnih simbola kršćanske vjere, u kojoj je Uskrs (s tradicijom darovanja obojenih jaja) postao najveći vjerski pratnik.
No, vrlo je zanimljivo da se izvorni pučki običaj, stariji od religije, održao samo na području Zenice. Nažalost, ne postoje dokumenti o samoj čimburijadi, pa se možemo pouzdati samo u usmeno predanje da tradicija 'zeničkog dočeka prvog dana proljeća' traje stotinama godina. Kako god bilo, čimburijada je jedinstvena. I, kao takva, zaslužuje bolji tretman, ne samo općinskih čelnika, već i ove države. Prelijepo je da su Zeničani među onima koji su dio svoje originalne tradicije uspjeli sačuvati. Vrijeme je da joj, zajedničkim snagama, donesemo novi značaj – i za promjenu slike o ovom gradu (koja ne mora, dakle, uvijek biti crna), i za njegov kulturni, turistički i privredni prospiritet.
U današnje vrijeme malo je ljudi svjesno značenja popularnih simbola i mitova. Rezultat je to globalne komercijalizacije društva i novog, brzog načina života, kada se sve nastoji iskoristiti kako bi se proizvodi što bolje prodali. Možda bi trebali malo zastati i promisliti što nam ti simboli i mitovi zapravo kazuju.
JOSIP DUJMOVIĆ za Facebook grupu UČINIMO ČIMBURIJADU BRANDOM