Zato što ima svoju tradicionalnu, ali i mističnu vrijednost.
Koliko nam je poznato, halva potiče sa Bliskog istoka. Najvjerovatnije, pod uticajem turske vladavine, tajna njenog spravljanja prenijeta je i u naše krajeve. Pripremala se najčešće uoči vjerskih praznika ili mubarek noći, ali i kada bi neko umro, za sedminu ili četeresnicu. Za njeno spravljanje trebaju samo brašno, šećer, voda i masnoće, pa je zato neki nazivaju sirotinjska poslastica. Da bi joj malo podigli rejting, neki ubacuju u nju i trunje, u vidu oraha, badema ili lješnika, ali halva, iako možda dobije na kvalitetu, tad gubi svoju osobenost.
Kada se za nešto želi reči da je dobro, mnogi kažu „k'o halva!“ Često puta je u upotrebi i kletva „halve mi!“ Poznata je i situacija kad momci za djevojkama viču „haj' halve!“, vjerovatno, da bi pohvalili sebe i svoje dobre osobine, ili možda njene. Svi ovi primjeri nam dokazuju da, kada se želi istaknuti nešto dobro i lijepo, upoređuju se sa halvom. Kada bi se halva pripremala uoči vjerskih praznika ili mubarek noći, kuća bi to veče istinski zamirisala i osjećao bi se dolazak veselja i radosti. Isto tako, spremala se i u danima obilježavanja sedmine ili četeresnice iza umrlih, što ukazuje na to, da je bila neka vrsta zaštitnog znaka i u veselju i u žalosti. Vezano za ovo posljednje, bio sam prisutan razgovoru dvojice mojih prijatelja. Sakib, koji je bio oženjen iz sela odakle je Latif, upita ga:
„Latife, čuješ li, kako mi je punica?“
„Miriše halvom!“ – sa podsmjehom mu odgovori Latif, što je bio znak da je na samrti, odnosno, da će se halva uskoro pripremati poslije njene smrti, na sedmini. Mi se nasmijasmo ovom crnohumornom odgovoru, ali je i to dokaz da se halva vezivala i uz tužne događaje.
Protekli rat nas je naučio da „glad očiju nema“. Sve što bi došlo do usta, bilo je dobro, k'o halva, koja je u to vrijeme bila pravi specijalitet kad su u pitanju poslastice, uzimajući u obzir da je svaki njen sastojak (osim vode), bio skup k'o zlato, skoro u vrijednosti sadašnjeg grama zlata. Mnogi nisu sebi mogli priuštiti ni taj, kako su ga u vremenu blagostanja nazivali sirotinjski specijalitet.
U vrijeme rata, u jeku najveće gladi, kad je Bosna bila zatvorena sa svih strana, jedan moj prijatelj sišao pred zgradu da šetajući zavara glad. Gladan kao vuk, ugleda ispred zgrade dijete jednog lokalnog tajkuna kako drži u ruci krišku hljeba veličine lopate sirotanovićke, a po kriški tri, četiri premaza, što eurokrema, što maslaca, što meda i čega još sve ne. Pričao mi je, da je dva, tri puta polazio da otme krišku od djeteta, ali je u zadnji tren odustajao. Pričali smo o tome i poslije rata i ni dan – danas mu nije jasno, šta ga je zadržalo da to i ne učini. Takvih i sličnih situacija, vjerovatno je bilo na svakom koraku. Ko je u to vrijeme imao za debelo premazane kriške, pa i halvu, trebalo mu je ispitati porijeklo imovine.
U vrijeme rata, prema ratnom rasporedu bio sam na Radnoj obavezi u tadašnjoj „Željezari Zenica“. U jeku najveće gladi, jedno veče pred polazak u noćnu smjenu od devetnaest sati, kao kakvoj čudavoj ženi, pade mi na pamet, da mi je halve. Znajući približno stanje „ratne rezerve“ u ostavi, male su šanse bile da mi se ta želja i ostvari. Nasmijah se onako za sebe, a žena vidjevši to, upita:
„Čemu se to ti smiješ?“
„Ma nešto mi pade na um, da mi je sad halve, pa se sam sebi nasmijah, znajući da su to samo puste želje u ovakvoj situaciji“. Žena se osmjehnu i prozbori:
„Sad ću da vidim može li se po tom pitanju šta učiniti“. Kod svoje žene sam izuzetno cijenio osobinu da je, ugledajući se na svoju, tada još živu majku, uvijek nastojala da u rezervi ima svega za „ne daj Bože“, pa mi je to davalo neku nadu. Samo dvadesetak minuta je ostalo do mog polaska na posao. Oblačeći se, ugledah ženu da se vrti oko šporeta. Pripremala je halvu. Lice mi se ozari, ali gledajući preostalo vrijeme do polaska, izgubih nadu da ću je i okusiti. Miris halve obasja sve prostorije u stanu i velikom brzinom se proširi na hodnik i stubište zgrade. Upravo kad sam se spremao da izađem, žena mi saopšti da je halva gotova, ali da je prevruća.
„Navadiću ti u posudu, pa ponesi na posao“ – reče mi žena i brzo napuni punu posudu halve. Krenuh na posao. Moram priznati da me miris halve opijao i jedva sam čekao da stignem u pogon da je se dohvatim. Prolazeći pored autobuske stanice, spazih autobus koji je iskrcavao radnike. Ugledah radnog kolegu Sabita. Priđoh mu, i zajedno krenusmo prema kapiji Željezare. Čim smo krenuli, miris halve ga ošamari po nosu.
„Šta to tako lijepo miriše?“ – upita me Sabit, podsmjehujući se.
„Imaš pravo samo jednom pogađati“ – odgovorih mu.
„Halva!“ – k'o iz topa pogodi Sabit.
„Jest halva i to vruća, tek sa šporeta. Hoćeš li da je probamo?“
„Ne postavljaj glupa pitanja, jer mi se zubi već znoje“ – nestrpljivo odgovori Sabit.
Kako otvorih poklopac posude, miris halve se ubitačno proširi oko nas. Za nama je trusalo desetak radnika. Navalismo k'o „gladna djeca Bijafre“na komade halve izvajane kašikom, kojom se ista vadi u posudu. Nismo odmakli ni stotinjak – dvjesto metara, a halva je već bila na izdisaju.
„Ah, što se osevapi! Allah te nagradio, i tebe i ženu ti!“ – zahvali se Sabit. Nastavismo prema pogonu gdje smo radili. Jedući halvu, nismo uopšte obraćali pažnju na radnike iza nas, niti smo bili svjesni koliko je halva i njima mirisala. Dolazeći drugi dan na posao, ugledah Sabita kako nešto vrti glavom i podsmjehuje se.
„Šta je Sabite, šta te muči?“ – upitah ga, vidjevši da nešto nije u redu.
„Muči me to, što sinoć od badže pokusah „pasije maslo“ za halvu. Napade me k'o najvećeg neprijatelja i izdajnika“.
„Zbog čega?“ – zainteresovah se, iako sam slutio o čemu se radi.
„Ma, kad smo mi ono idući putem prema pogonu sređivali halvu, on je išao odmah iza nas. Miris halve ga je ubijao, a još je bio i gladan. Krivo mu, što mu nismo dali ni zalogaja halve. Kaže da nas je kleo svim mogućim i nemogućim kletvama: „Dabogda vam prisjela, dabogda se udavili, dabogda vam zadnje bilo, dabogda je hirurzi iz vas vadili“, i šta još sve ne. Kaže da se jedva suzdržao da nas ne mlatne kakvim pajserom po glavi i otme nam halvu. Moj jarane, sve su prilike da smo sto grijehova zaradili. Meni čak kaže da sam kao badžo, kod njeg precrtan za sva vremena“ – izjada mi se Sabit.
„Vjeruj Sabite da mi je žao zbog toga. Bog mi je svjedok da bih mu dao halve, da sam znao da ide iza nas i da mu se pozadina raspučila na halvu“ – odgovorih.
„Ma, zaboravi! Nije on kakav čovjek da bi se puno brinuo za njega i njegov popašluk. Bar je imao besplatno mirisanje“ – reče Sabit. Zaključih, da oni kao badže nisu izgleda u najboljim odnosima, ili što bi mi električari rekli, „nisu u fazi“.
Život je zaista nepredvidiv, jer zarađujući na jednoj strani sevap, istovremeno na drugoj strani zaradiš stotine grijehova.
Na kraju, za halvu se mora priznati da je, u vremenu krize, ratova i drugih oblika siromaštva, „njeno veličanstvo“, dok u boljim vremenima halva gubi bitku sa novim poslasticama, posebno kod omladine i onih koji nisu osjetili šta znači nema. Uz dužno poštovanje prema halvi, molim Boga da nas spasi vremena kad je halva „njeno veličanstvo“.
AUTOR:
S e i d I m a m o v i ć
Z E N I C A