BiH je oštro kritikovana zbog odnosa prema silovanim ženama kao žrtvama rata okončanog prije 20 godina. Iako postoji 20.000 žrtava silovanja, rasvjetljavanje zločina je sporo ili se nikako ne događa. "To ima veze i s tim što su mnogi od osumnjičenih počinilaca na uticajnim funkcijama u državnom aparatu, posebno u policiji", kaže se u izvještaju UN-a. Ujedinjene nacije smatraju i da nedostaje političke volje za njihovo procesuiranje. Od 200 procesa za silovanje koji su pokrenuti od 1995, svega ih je 29 okončano presudom.
UN su u 21 državi imenovale 34 grupe koje su silovanje koristile kao ratno oružje. Po četiri grupe su za to okrivljene kako u Maliju tako i Južnom Sudanu i po tri u Centralnoj Afričkoj Republici i Kongu. U Siriji to rade dvije strane: vladine trupe, uključujući i Asadovu vojsku, ali i dijelovi naoružane opozicije. UN polaze od toga da se mali broj slučajeva silovanja prijavljuje jer je kod žrtava prisutan stid i strah od socijalne izolacije ali i od odmazde silovatelja. U međuvremenu svijet reaguje veoma senzibilno na ovu vrstu ratnih zločina. "Lista srama" pomogla je da se ovakvi zločini više ne ignorišu i ne posmatraju kao ratne epizode, piše „Tageblatt Online“.
U „Tageszeitungu“ je objavljena zanimljiva priča o bolnici u malom istočnonjemačkom gradu Hoyerswerda, u kome su dva od pet ljekara stranci. Tako u bolnici sa 520 kreveta i savremenim dijagnostičkim aparatima rade liječnici iz 15 zemalja. Najbrojniji su Slovaci, Česi, Rumuni, Poljaci, Rusi i Iranci. Hoyerswerda je poznat, piše „Tageszeitung“, po neonacističkom napadu na izbjeglički centar iz 1991. „To je grad sa malo kulturnih događaja i lošim saobraćajnim vezama. Mladi i školovani su odavde odselili. Čak se i privatne ordinacije, usljed nedostatka stručnog kadra, zatvaraju“, opisuje se u članku situacija u gradu.
Razlog nedostatka liječnika je, navodi se dalje, to što, uprkos odlasku stanovnika, u Hoyerswerdau živi uglavnom starija populacija. “Direktor klinike Andreas Glahlemann je išao na sajmove u Poljsku, Češku, Austriju i Slovačku i na sopstvenom štandu je mladim ljekarima dijelio brošure klinike. Pokazivao im je na karti gdje se nalazi Hoyerswerda, naglašavajući malu razdaljinu od njihovih trenutnih adresa i ističući dobre uslove za rad. Onima koji su htjeli ovdje raditi, bolnica je pomagala plaćajući im prvih 14 dana hotelski smještaj i nudila pomoć u traženju mjesta u vrtiću. Liječnicima je nuđeno da u klinici rade petogodišnju specijalizaciju, jer bi bar za to vrijeme ostali u Hoyerswerdau .“
Njegova misija u istočnoj Evropi se isplatila i sada u klinici 40 procenata liječnika nema njemački pasoš, piše još u članku. “Mnogi njemački doktori svoj novac zarađuju izvan svoje zemlje, često u Norveškoj ili Švedskoj. Tamo imaju bolje uslove za familijarni život, bolji radni ambijent i medicinske standarde i dobro su plaćeni. Ta vijest se proširila čak do Uzbekistana, odakle je u Hoyerswerdau došao 33-ogodišnji ljekar Šerzod Đurajev. ‘Grad je skoro prazan i dosadan‘, kaže on. Ipak, danas on ima takozvanu plavu kartu i radnu i boravišnu dozvolu za zemlje članice EU”, piše "Tageszeitung".
Poznavanje jezika mora, kaže Đurajev, biti perfektno. Kako bi drugačije mogao razgovarati sa pacijentima i davati precizne upute njegovateljima? On i danas, nakon tri godine rada, u džepu svog mantila nosi knjigu sa nazivima medikamenata i njihovim sastojcima. Za sve one koji pak ne govore dobro njemački jezik, klinika organizuje kuseve dva puta po tri sata sedmično. Ljekari do sada nisu imali neprijatnosti niti su doživjeli napade od strane neonacista.
DW
