Da je zenička željezara implementirala standarde koje primjenjuje u EU, emitovala bi 7 puta manje SO2 i 3 puta manje prašine od onoga što je prijavila za 2011. godinu. Na osnovu podataka iz željezare Zenica iz SFRJ (od 1986. do 1991. godine), tada je za svaku tonu proizvoda u zrak emitovano po 12,5 kg SO2 i 3,2 kg prašine, što je 18 puta (SO2), odnosno 15 puta (prašina) više od današnjeg EU prosjeka. Ako bismo vjerovali prijavljenim podacima za 2011. godinu, možemo pomisliti da današnja željezara manje zagađuje od one predratne.
Da bismo to provjerili, uporedili smo kvalitet zraka u Zenici prije rata (1986-1991), za vrijeme dok željezara nije radila (1992-2003) i nakon pokretanja integralne proizvodnje (2008-2011). Prije rata, dok je željezara proizvodila preko 5.000.000 tona proizvoda, u Zenici smo imali godišnji prosjek koncentracija SO2 od 150 do 240 µg/m3 i 170 do 200 µg/m3 prašine. Kad željezara nije radila, godišnji prosjeci za SO2 su bili oko 69 µg/m3 za SO2 i 74 µg/m3 za prašinu. Obzirom da tada nije bilo proizvodnje aglomerata, koksa i željeza, možemo reći da su to količine koje nastaju iz drugih izvora (vozila, grijanje, itd.). U 2011. godini, prosječna kocentracija SO2 je bila 139, a prašine 123 µg/m3. Ako od toga oduzmemo prosječne količine iz drugih izvora, možemo reći da je ArcelorMittal povećao koncentracije SO2 u zeničkom zraku za 70, i prašine za 49 µg/m3. Sa godišnjom proizvodnjom od 2.072.000 tona, vidi se da je s 40% predratne proizvodnje u zrak emitovao 55% predratnog SO2 i 43% predratne prašine.
Iz priloženih dijagrama možete vidjeti da se koncentracije SO2 i prašine mijenjaju na identičan način kako se mijenja i obim proizvodnje. Na osnovu takvog poređenja obima proizvodnje i kvaliteta zraka u gradu, možemo zaključiti da je ArcelorMittal u 2011. godini u zenički zrak ispustio veću količinu SO2 i prašine po toni proizvoda nego prije rata. Dakle, ne 5 puta više od evropskih željezara, kako je prijavljeno i plaćeno, nego 18 puta više, jer zenička željezara očito radi istom tehnologijom kao i prije 25 godina.
Nadležne institucije u Federaciji BiH su za "male" prijavljene količine polutanata (za koje se plaća naknada) okrivili nedostatke Uredbe o naknadama, jer je ArcelorMittal prijavio samo podatke mjerene s 6 dimnjaka, a ne i difuzne emisije (kroz krovove i zidove, ono što svakodnevno gledamo u Zenici). U Članu 6 Uredbe o naknadama stoji "Količina emisije u tonama u kalendarskoj godini (E) pojedinih zagađujućih materija se izračunava po osnovu rezultata mjerenja na način kako je definirao Pravilnik o monitoringu emisija zagađujućih materija ("Službene novine Federacije BiH", br. 12/05) odnosno po osnovu rezultata procjene i/ili proračuna u skladu sa međunarodno priznatim metodologijama.".
Čak i kod podataka koje objavljuje EU registar emisija stoji da li su oni izmjereni, procijenjeni ili izračunati (prtr.ec.europa.eu), tako da nije krivo ni mjerenje ni Uredba, nego nemar ili neznanje Federalnih institucija.
Po našoj procjeni, čak i da je količina polutanata po toni proizvoda ista kao prije rata (što dokazuju podaci o kvalitetu zraka u gradu), ArcelorMittal je 2011. godine u zrak ispustio 35.000 tona SO2 i 6.500 tona prašine. Ukoliko smo u toj procjeni i napravili grešku, nadamo se da će oni koji su plaćeni da vrše tu procjenu to uraditi bolje od nas.
Ako se od izmjerenih vrijednosti oduzmu prosječne koncentracije zagađujućih materija iz vremena dok nisu radile Aglomeracija, Koksara i Visoka peć, dobićete procjenu koliko ta postrojenja učestvuju u zagađenju zeničkog zraka.
Dijagram koji pokazuje obim proizvodnje ima skoro identičan oblik kao i gornji dio dijagrama o kvalitetu zraka u Zenici, što potvrđuje našu procjenu da današnja željezara ne zagađuje ništa manje nego što je zagađivala prije 25 godina.
