Da je danas živ, Bruno Čalić imao bi 50 godina. No, njega je u 11. godini života jednog hladnog februarskog jutra 1972. godine u Zenici nerazumna i divljačka želja za krvnom osvetom odvela u smrt.
Odveden na groblje
- Ko god kaže da vrijeme liječi rane, laže. Mene boli isto, pa i više, nego tad, kad sam ostala bez Brune - počinje svoju ispovijest 39 godina kasnije Anka Čalić, majka ubijenog Brune.
Muž Stipo i ona ostali su bez jedinca i nikada više nisu imali djece. Stipo je umro 1991., a Anka i danas živi u porodičnoj kući u Zenici, svakodnevno gledajući u slike sina i muža.
Svemu je prethodila jedna saobraćajna nesreća. Stipo Čalić je radio kao vozač i učestvovao u udesu u Crnoj Gori kada je poginuo jedan dječak. Tamošnji sud donio je oslobađajuću presudu za Čalića, ali maćeha dječaka Višnja Pavlović platila je 500 hiljada tadašnjih dinara Dragomiru Bajčeti da izvrše krvnu osvetu u Zenici.
- Nekoliko puta su susretali Brunu, a nama na vrata dolazili da traže stan. Vidjela je kuda on ide iz škole, kakve su mu navike, smjene. Sačekala ga je tog dana i upitala da je odvede do groblja blizu škole. Bruno nije ništa sumnjao, a na groblju ga je dočekao ubica i izmasakrirao, nakon čega su pobjegli. Kad sam vidjela da ne dolazi na vrijeme kući, krenula sam prema školi i na putu susrela tu ženu, ali ništa nisam sumnjala. Poslije svega, godinama sam molila Boga da me uzme, da ne proživljavam više tu bol i danas prisutnu - kaže nam Anka, vidno uznemirena što smo otvorili za nju bolnu temu.
Groblje na koje je Bruno odveo svoje ubice nalazi se uz put koji ga je trebao odvesti kući iz tadašnje Osnovne škole "Sestre Ditrih" (danas "Miroslav Krleža").
Još jedna pogibija
Dječak je ubijen sa devet uboda nožem. Višnja Pavlović je uhapšena u Pljevljima (Crna Gora) 42 sata nakon ubistva, a Bajčeta u jednoj kafani u Nikšiću. Treći saučesnik, Višnjin muž i otac djeteta stradalog u saobraćajki Rajko Pavlović, osuđen je na 20 godina zatvora. Četrnaest mjeseci nakon ubistva, u avgustu 1973. pogubljeni su Višnja i Dragomir, negdje kod Sarajeva.
- Mene je održalo to što sam radila u trafici, s ljudima, što sam se poslije posla brinula o nekoliko starih osoba. Često sam pomišljala na samoubistvo, ali... S vjerske strane, to nije ispravno, s ljudske, to je kukavički. Pjevam u crkvenom zboru, svaki dan mislim na svog Brunu i život koji nam je zločinačka ruka poremetila. Danas bih imala praunučad - govori Anka.
Pogubljenje Višnje Pavlović i Bajčete jedna je od posljednjih izvršenih smrtnih kazni u BiH. Izvedeno je oko četiri ujutro sredinom avgusta 1973. na Trebeviću. Nakon izlaska iz zatvora Rajko Pavlović je dočekao da njegov i drugi sin kojeg je imao s Višnjom pogine u saobraćajnoj nesreći.
Višnja se do smrti nije pokajala
Brunin otac Stipo dolazio je više puta moliti da, makar kroz špijunku, vidi ženu koja je na svirep način ubila njegovog sina. Stražari mu to nisu dozvoljavali, a priča se i da je jednom rekao da nema ništa protiv da se Bajčeti smrtna kazna zamijeni zatvorom, ali da za Višnju nema milosti.
Bajčeta se pred sudom pokajao za učinjeno djelo, dok je Pavlović zadržala hladnokrvnost. Njeni kćerka i sin (koji je kasnije poginuo) prestali su je posjećivati, jer je odbila da se pokaje. Bajčeta i Pavlović su pokopani u neoznačenim grobovima, tako da se ni danas ne zna njihovo posljednje počivalište. Takva odluka je bila utemeljena u tadašnjim zakonima, da bi se izbjeglo stvaranje "kulta ličnosti" od ubijenog zločinca.
Posljednja smrtna kazna izvršena nad Dušanom Prodićem
Reuf Ibrišagić, tadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, s Bajčetom je nekoliko dana pred smrt odigrao i partiju šaha. O Ibrišagiću i njegovom poslu prije rata snimljen je i TV dokumentarac u produkciji njemačkog ZDF-a.
- Tri godine nakon egzekucije monstruoznih ubica, strijeljan je 35-godišnji Dušan Prodić, pružni radnik iz okoline Doboja. On je svoga sina iz prvog braka hladnokrvno ugušio u rijeci, na prijedlog druge supruge, s kojom je imao dvoje djece. On je strijeljan, a njena smrtna kazna zamijenjena sa 20 godina zatvora - kaže Ibrišagić, dodajući da ga je "ljubav prema djeci sačuvala da ne poludi". Prije tog posla bio je učitelj.
- Što se posljednjih želja tiče, nije bilo naročitih zahtjeva. Dragomir Bajčeta je tražio cigaretu. Višnjine posljednje riječi su bile "sve ću ja vama reći" - sjeća se Reuf Ibrišagić.
