Do sada je o Željezari pripremljeno nekoliko monografija i u njima možete saznati mnogo informacija o fabrici – kada je koji dimnjak izgrađen, podignut pogon, povećana proizvodnja ili proširen asortiman proizvoda. Ali, nema niti jedne u kojoj se piše o radnicima koji pokreću fabriku. Zahvaljujući Vlastimiru Joviću imena nekih radnika ipak su sačuvana. Izdvojio sam najzanimljivije dijelove iz Jovićevih tekstova koje sam uspio pronaći. Ne sumnjam da ih ima mnogo više.

VLASTIMIROVA LISTA 

Bravar Branko Popić dobitnik je nagrade ZAVNOBiH-a, Ordena rada sa zlatnim vijencem i Ordena rada sa Crvenom zastavom. Zahvaljujući njegovoj rekonstrukciji valjaka za valjanje šina, pruga Brčko - Banovići završena je u planiranom roku. Državu je gušio manjak deviza pa je njegov trud ocijenjen kao racionalizacija.

Tomo Lacković zasadio je park oko Termoelektrane. Uklonio je gomile starog željeza, kamenja i fabričkog otpada i zasadio 200 stabala. Oko porodične kuće u Ričicama napravio je botaničku baštu i uz nju električni mlin koji koristi čitav komšiluk.

Petar Ilić bio je pilot Jugoslovenskog kraljevskog vazduhoplovstva. S aerodroma u Rajlovcu uzletio je 1935. godine, u avionu “Bregej 19”. Na pet hiljada metara visine upao je u “oblačnu zavjesu”. Kada je iz nje izašao već je letio iznad Zenice. Iznad Raspotočja avion je potpuno otkazao poslušnost, Petar je udario u stablo i izgubio svijest. Kada se probudio, shvatio je da je sletio u vlastito dvorište! Nakon oporavka, odustao je od pilotiranja i zaposlio se u Željezari.

Uzeir Selimagić bio je pomoćni radnik, praktično neškolovan, ali je napamet znao sve tehničke skraćenice zbog kojih su inžinjeri prelistavali priručnike – šifre tipa OSKIRO 2, Č.6443... Živio je u skučenoj garsonjeri, a uprava je obećala da će mu dati stan ako se oženi. U sanduku je čuvao bijele pantalone i bijelu Hajdukovu zastavu. Izvlačio ih je samo na utakmicama.

Tehnički crtač Franjo Franković prvi je u Željezaru uveo remonte, razglasnu stanicu na gradilištima, obaveznu upotrebu šljemova. Odlikovan je Medaljom rada, Ordenom rada sa srebrnim vijencem i Ordenom zasluga za narod. Posao mu je bio najvažniji, ali je volio i enigmatiku i pčelarstvo.

Rudolf Arapović popravio je, i to bez ijednog rezervnog dijela, automatsku magnetnu brusilicu koju su Nijemci uništili tokom povlačenja iz Željezare. Iste godine popeo se na dimnjak visok 99 metara i na njegovom vrhu bijelom bojom napisao: Za Tita i Republiku!

Đuro Radić bio je prvi domaći poslovođa u Željezari. Znanje je krao od stranih majstora – Nijemaca, Austrijanaca i Čehoslovaka, koji su krili svoje znanje. Đuro je provirivao na tehničke crteže preko njihovih ramena, a oni su ga, ako primjete, kažnjavali šamarima.

Slovenac Pavle Eržen bio je dugogodišnji direktor Čeličana zeničke željezare. Napravio je niz inovacija u proizvodnom procesu, a kaže da je sve poslove s radnicima dogovarao u kafani. Zbog narušenog zdravlja u Ljubljanu se vratio 1960. godine. Odatle Vlastimiru priznaje da mu je dio srca ostao u “Garavuši”.

Tehnolog Franjo Paškvan 18 puta je proglašen udarnikom. Kada se zaposlio u Željezari u kartoteci je bio zaveden pod brojem 900. Kada je otišao u penziiju 1969. godine Željezara je imala 13 hiljada radnika. U penziji Franjo se prisjeća ustaškog mučenja, poslijeratne izgradnje, posjete Moskvi i sanja o frižideru i televizoru.

Električar Anto Šarić bio je doajen zeničkog padobranstva, a prvi put je iz aviona skočio 1949. godine. Dva puta je učestvovao u simulacijama desanta na Drvar iz Drugog svjetskog rata. Nakon 15 godina odustao je od padobranstva i postao dobrovoljni vatrogasac. 

Anto Mijatović završio je četiri razreda osnovne škole i još kao dječak počeo raditi u rudniku. U Željezari je zaslužio Orden rada sa srebrnim vijencem. U penziji, sa suprugom Fanikom, profesoricom muzike, rado je svirao klavir u duetu, a slobodno vrijeme trošio je na planinarstvo, vajarstvo, fotografiju, numizmatiku, filateliju, muzeologiju... U kamenu “bihacitu” isklesao je Picassovu “Gernicu”, Mona Lizu, Paulinu Bonaparte, Leonarda da Vincija... Volio je da putuje s fotoaparatom.  Proputovao je i fotografirao Sovjetski savez, Čehoslovačku, Francusku, Austriju, Italiju, Švicarsku, Lihtenštajn i čitavu Jugoslaviju, gdje je “snimio” svaki spomenik kulture.

Nezir Bošnjak radio je u željezarskom pogonu “Zelenilo”. Bio je poznat po ogromnom apetitu. Jednom je u fabričkom restoranu, između ostalog, pojeo 40 bureka a za ručak je obično jeo 25 tanjira graha. Doktori su mu, kako je pričao, rekli da u stomaku ima neobično jaku “kiselinu” koja “svari hranu u tren oka”. Imao je troje djece i sva su od njega naslijedila dobar apetit. Da bi nabavio hranu, Nezir je nakon posla u Željezari radio na pijaci i gradilištima. Pričao je da s gazdama nikada ne može dogovoriti hranu  uz dnevnicu. Odgovarali su mu: “Nezire, reci koliko je tvoje u novcu?”

I željezarski radnik Vlado Savić imao je neobičan apetit zbog kojeg je, kako je pričao, otpušten iz vojske. Za opkladu je na Ilidži pojeo cijelo tele s ražnja. Bio je visok, mršav, nosio šajkaču i rajtozne. Volio je da “drži govorancije, gestikulira rukama i uvjerava publiku da će doći njegovih pet minuta” zbog čega je stekao nadimak “Kandidat za narodnog poslanika”. Bilo je vrijeme Stare Jugoslavije, kada je Savić otišao u Beograd i pričao da je tamo sreo tadašnjeg predsjednika Vlade i jednog od najbogatijih ljudi na Balkanu Milana Stojadinovića. Sačekao ga je pred ulazom u Skupštinu, skinuo šajkaču i prišao mu. Stojadinoviću se predstavio kao kandidat njegove stranke i požalio mu se da je bankrotirao. Bogataš je iz prsluka izvukao jedan dinar koji je Vlado odbio i uvrijeđeno napustio Beograd.

Anton Kreh radio je u fabrici kao glavni kontrolor, a kad izađe iz nje bio je strastan planinar. Kao mladić planinario je s revolucionarom Nedeljkom Radićem koji je, kako se sjeća Anton, “imao plemenitu dušu i bio zaljubljen u planine”. Kreh je osnovao Planinarsko društvo “Tajan” i koliko je volio bosanske planine, toliko je volio i ljude koji na njima žive. Pričao je kako je dovoljno poznavati njihove običaje i lijepo se ophoditi s njima, pa da ti oni uzvrate s neuobičajenim gostoprimstvom. Tako su, jednom, seljaci u Mehurićima, zbog planinara “ispraznili kuću”, da im niko ne smeta.

Anto Šakić radio je u željezarskim Elektro remontnim radionicama. Imao je deset godina kada mu je na Kanalu voz odsjekao desnu nogu. Oporavljao se u Trapistima kod Banja Luke i odmah pokazao neobičnu upornost. Uskoro je s štakama igrao nogomet s ostalom djecom, a 1980. godine učestvovao je na Titovom maratonu dugom 81 kilometar koji je trebalo preći za 30 sati. Od hiljadu učesnika na cilj je stiglo 300, među kojima i Šakić!

Nije bilo iznenađenje kada je postao planinar, popeo se na vrhove Triglava, Maglića, Suve planine i učestvovao u bezbroj transverzala.

Vlastimir Jović rođen je 1936. godine u Busovači. Prvi novinarski tekst objavio je u listu “Mladost” 1955. godine. Najduže je radio u “Našoj riječi”, ali bio je i saradnik dobojskog “Glasa komuna”, “Oslobođenja”, “Svijeta” i “Arene”. Zaslužio je Dvanaestoaprilsku nagradu grada Zenice, Orden rada sa srebrnim vijencem, 25. majsku nagradu BiH, napisao knjige “Nezaboravni trenuci”, “Zenica koje više nema”, “Zenicom, malo cik – malo cak”.

Novinarka Lejla Sarajlić intervjuirala je Mijovića 1990. godine i pitala ga zašto je kao novinar izbjegavao sjednice, politiku...

“Da sam morao da pratim takve stvari, ne bih se bavio novinarstvom. Kad sam došao u Zenicu, sve mi je bilo dostupno, ovaj grad inače prima ljude otvorena srca i nekako sam brzo postao hroničar grada. Odužujem tako dug malim, običnim ljudima i ja ne bih bez tih običnih, ljudskih, toplih priča mogao živjeti, pisati.”

Čitaoci su ga voljeli i često mu pisali, a on je sačuvao pismo Ljubice Ahmetović koja mu se 1990. godine zahvalila što je još 1964. godine pisao o njenom ocu Vlajku Gunjeviću: 

“Čitajući vaš članak opet sam vidjela mog tatu kako umoran dolazi s posla. Bio je sav crn od gara, samo su mu zubi i beonjače bili bijeli. Dugo, dugo se zadržavao u kupatilu.”  

(Iz knjige "Moja fabrika" Selvedina Avdića)