SVI ZAINTERESOVANI ZA NABAVKU knjige po cijeni od 29 KM trebaju da se jave na email adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli." target="_blank" style="font-size: 12px;">Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Izdavačka kuća „Vrijeme“ iz Zenice objavila je knjigu „MOJA FABRIKA“ novinara i pisca SELVEDINA AVDIĆA. Ova jedinstvena monografija govori o gradu koji se oduvijek propinjao na prste da bi bio veći od Fabrike, o radnicima koji čine svaku fabriku, bez obzira na to šta o tome govorili kapitalisti i o generacijama koje su odrastale u uvjerenju da je sve krhko i prolazno, izuzev velike Fabrike na gradskoj periferiji...
tekst: Slobodna Bosna
autor: Maja Radević
Monografije koje se pišu o gradovima uglavnom sve liče jedna na drugu. U njima možete saznati kada su i kako napravljeni objekti od strateškog značaja za nastanak i razvoj nekog grada, čime se pretežno bavi stanovništvo, koje su to glavne turističke znamenitosti i atrakcije, muzeji, biblioteke, pozorišta, broj rođenih i umrlih, nacionalna struktura populacije... U tim knjigama imena se uglavnom zaobilaze, posebno imena onih „malih“, običnih ljudi, koji su u svoj grad utkali godine predanog rada „za bolje sutra“ generacija koje dolaze. Moja fabrika autora Selvedina Avdića, novinara i pisca iz Zenice, jedna je sasvim neobična monografija. U njoj čitamo o ogromnoj, najvećoj željezari u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja je rasla kako je rasla država i smanjivala se s njezinim raspadom; o gradu koji se oduvijek propinjao na prste da bi bio veći od Fabrike, a kada više za to nije bilo potrebe, sveden je na svoju pravu mjeru; o radnicima koji čine svaku fabriku, bez obzira na to šta o tome govorili kapitalisti; i o generacijama koje su odrastale u uvjerenju da je sve krhko i prolazno, izuzev velike Fabrike na periferiji grada...
ZAOBIĐI ME
Tri su događaja odredila Zenicu i život njenih stanovnika, i sva tri su u vezi sa Željezarom: prvi se dogodio 1892. kada su praški veletrgovac željeznom robom Leon Bondy, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru, koju su nazvali Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica. Drugi se dogodio 1948. godine, kada je socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke Željezare. Treći ključni događaj bio je rat i privatizacija Željezare nakon njega, piše Avdić. No, vratimo se prvom događaju, osnivanju Željezare koji je Zenicu od male, u širem društvenom smislu do tada sasvim beznačajne, tipične bosanske kasabe, pretvorio u gradić s vodovodom, kanalizacijom, električnom rasvjetom, osnovnim školama i dnevnim novinama. Za Zeničane se svijet prvi put srušio kada je Fabrika tek izgrađena, piše Avdić: „Teško su podnosili promjene, čak i prolazak željezničke pruge. Plašili su se da će u kasabu nahrupiti novi svijet i unijeti nemir 'među djecu'. Mensur Serdarević je u jednom tekstu pisao da Zeničani imaju jednu zajedničku identitetsku tačku, a ona glasi: Zaobiđi me.“
Nagla industrijalizacija Zenici je donijela sve to i još mnogo više: od prvog krvavog štrajka radnika sedam godina nakon osnivanja preduzeća, marta 1896. godine, nakon kojeg je iz Zenice protjerano 14 radnika, a nekoliko ih je osuđeno i na zatvorske kazne, pa sve do porasta broja ugostiteljskih objekata 30-ih godina prošlog stoljeća, neophodnih za opuštanje i zabavu udarnika nakon napornog rada u Željezari. „U to vrijeme u Zenici su radile 52 krčme i gostionice, među kojima je bilo i deset javnih kuća. Prema tadašnjoj statistici, Zenica je u Jugoslaviji zauzimala prvo mjesto u potrošnji alkohola, kao i po broju lica oboljelih od veneričnih bolesti“, podatak je iz Avdićeve monografije. Moja fabrika jedinstvena je posveta jednom gradu i njegovim ljudima - na momente tužna, pomalo nostalgična, a ponekad duhovita i optimistična, kao i sam život. Iz knjige ćete, između ostalog, saznati i ko je bila neustrašiva Sabaha Čolaković, jedina članica ilegalnog pokreta otpora u Zenici koja je uspjela izbjeći sve izdaje i hapšenja u vrijeme nacističke okupacije, kako su Željezaru za vrijeme Drugog svjetskog rata pokušali srušiti i partizani i Nijemci, kako je odmah iza rata rođen list Udarnik čiju su redakciju činili željezarski radnici, inžinjeri i upravnici pogona, a u zaglavlju je imao petokraku i dimnjake, kako su u grad svakodnevno stizale stotine novih radnika s prostora cijele Jugoslavije, ko je sve bio gost legendarnih zeničkih kafana Džamlija, Opatija i Balkan i da su Željezaru, iz ko zna kojih razloga, rado posjećivale poznate ličnosti i okrunjene glave, među kojima i etiopski car Haile Selasije, iranski šah Reza Pahlavi i Eleonora Roosewelt...
„Moj otac radio je u Fabrici, kao i očevi svih mojih prijatelja. A Fabrika je bila jedan ogroman organizam koji je u sebi obuhvatao sve: na stalnom platnom spisku bili su slikari, službeni fotografi, medicinari, imala je vlastitu proizvodnju hrane i sokova, učenici iz skoro svih zeničkih srednjih škola su tu dolazili na praksu, bez obzira na zanimanje“, priča Selvedin Avdić. „Sjećam se kad sam tek počeo ići u srednju školu, bila je oštra zima i bilo mi je jako hladno, sav sam se umotao u šal i kaput na putu do Fabrike, a oko mene su išli radnici u tankim proljetnim jaknama i sintetičkim košuljama, veseli, raspoloženi... Zamišljao sam da ću i ja biti takav muškarac kad odrastem. Vjerovao sam da oni nemaju nikakve strahove, da su to ljudi koji čvrsto stoje sa obje noge na zemlji, duboko uronjeni u stvarnost. Naravno, imali su oni vjerovatno više svojih problema nego ja svojih zabluda, ali eto, ta slika radnika, u doba dok je Željezara još uvijek bila Željezara, uvijek je ostala u mojoj memoriji.“
Malo je lijepih riječi u govoru o Zenici. Prve asocijacije na ovaj grad su neizostavno čelik, dimnjaci, zatvor, radnici, rudari... I kada mu se tepa, apokalipsa grmi iz svake riječi: „Grad vatre i dima“, „uzavreli grad“, „grad plamenom što gori“... - zvuči kao neka odrednica za mjesto zla u SF filmovima. U knjizi su i radovi zeničkih osnovnoškolaca, u kojima djeca pokušavaju poetski da opišu kancerogeni dim koji se svakodnevno vijori iz dimnjaka Fabrike. Željezara je bila hraniteljica, na nju su se oslanjali svi stanovnici Zenice i čitave regije, ali Selvedinova generacija je odrastajući Fabriku počela da doživljava kao ograničenje. „U Zenici je postojao taj neslužbeni policijski sat - nema galame, nema svirke u sitne sate da bi radnici mogli da se odmore do jutra. Moji prijatelji i ja svojevremeno smo organizovali neke proteste protiv zagađenja, ali sad kad razmišljam o tome, jasno mi je da mi zapravo nikad nismo imali nekih velikih izgleda, a fabrika je bila dobro opravdanje za sve naše životne neuspjehe. Ima li išta ljepše nego za vlastiti životni neuspjeh okriviti nešto što je ogromno, mračno i što dolazi sa periferije?“.
Odrastati u radničkom okruženju donosi jedan dar, a on se zove jednostavnost potreba, kaže Avdić: „Odrastao sam u Projektu Kužatko (stambeni kompleks nazvan po arhitektu Karlu Kužatku koji je „zaslužan“ ili „kriv“ za moderan izgled Zenice, op.a.), u sivoj zgradi sa četiri sprata – terasa sa štrikovima za veš na vrhu, podrum i veš-kuhinja na dnu, stepenište s drvenim gelenderima, ispred ulaza strugač blata sa cipela, mali park i u njegovoj sredini štanga za klofanje tepiha... Svi naši stanovi izgledali su isto, imali su identičan raspored namještaja i bio sam ubijeđen da svi vodimo iste živote. Sada više ne ulazim u stanove komšija u mom soliteru, a i bolje je tako - zato što znam da bih vidio ogromne razlike.“
STAHANOVSKA MELANHOLIJA
Teško je tačno reći kada se promijenio kolektivni stav prema „kolijevci proleterijata“ i Željezari, ali vjerovatno je to bilo negdje krajem 80-ih godina, u isto vrijeme kada se mijenjao i pogled na Jugoslaviju. Nekadašnji industrijski gigant danas je tek još jedna fabrika iz koje kapitalista uzima profit, a radnici su tu isključivo i samo kao radna snaga.
„Mislim da se Zenici dogodilo isto što i stahanovcima (radnički pokret u bivšem SSSR-u za poboljšanje radnih rezultata, nazvan po rudaru Alekseju Stahanovu, svjetskom rekorderu u kopanju uglja, op.a.) kojima je sovjetska vlast davala simbolički značaj. Na socrealističkim skulpturama prikazivani su zajedno sa Jurijem Gagarinom kako gledaju u svemir, ali kad se sve to završi, kad ih izmjestite iz tog simboličkog okruženja i vratite tamo gdje im je mjesto - za mašine, kao obične radnike - mnogi od njih više ne uspijevaju da se snađu u stvarnom životu, obole od depresije, postaju alkoholičari... Čini mi se da je i Zenica od simbola crne metalurgije do današnje realnosti prešla taj put stahanovske melanholije, u kojoj se i sada nalazi. A ta teza se vrlo lako može primijeniti i na čitavu Bosnu i Hercegovinu“, zaključuje Selvedin Avdić.
Danas Zenicu prepoznaju uglavnom po fudbalu. Na Bilinom polju često igra Reprezentacija, a Čelik ima najfanatičnije navijače u državi. Uprkos „stahanovskoj melanholiji“, Selvedin vjeruje da Zenica i dalje ima dobre šanse: „Nemamo više 'ogromnog neprijatelja' protiv kojeg je svaka bitka unaprijed izgubljena. Fabrika je danas mala, niti izgleda niti jeste onako snažna kao nekada. Svela se na mjeru kakva joj pripada. Grad se sada mnogo jasnije vidi.“ (Maja Radević/Slobodna Bosna)
