U "Sedam strahova" gledamo bosanski rat iz ranih i sredine 90-ih krajičkom oka, poput duha koji prolazi između dva svijeta. Ovu metaforu pažljivo biram jer su u ovoj knjizi dva svijeta često u kontrastu, ako ne i u sukobu: živi i mrtvi, vrijeme prije nego što žena napusti muškarca i poslije, prijeratni i postratni svijet, duhovni i ljudski svijet, ludilo i razumnost, san i java, musliman i kršćanin, musliman i ateist.
Vlasnik kafića, koji treba da udari pijanog i nasilnog naratora, uživa u tom trenutku "koji je sjajan poput komete koja razdvaja dvije epohe". Čak, u svjetovnom smislu, postoji razlika između načina na koji je radio stanica funkcionirala prije digitalne tehnologije i poslije.
Ovaj ponavljajući motiv podjela i razdvajanja, iako nije optrećujući, ipak je utkan u strukturu knjige, ali čak nisam u potpunosti siguran da je to namjerno urađeno, ističe Lezard.
To pokazuje da je autor nadomak nečega i to ne samo metaforom koja opisuje podijeljenu državu. Mračnije je od toga i također kao da je ubačeno nešto što je u prirodi narodnih priča. Ovo je priča koja počinje čudno i postaje još čudnija, ali s logikom i prijemčivosti lošeg sna. Nije slično bilo čemu što sam ranije čitao, ali ima svu dosljednost i snagu nečega velikog i pouzdanog. (Nevjerovatno je da je ovo prvi roman autora.)
Činjenica da ostaje prostora za humor je dokaz Avdićevog samopouzdanja. U dnevniku radio stanice smo pročitali: "Velikim slovima ... egzistencijalno jadikovanje: 'Da li iko zna kada će nam dati platu? Ili makar cigarete?'"
Priča počinje kada se neimenovani narator, bivši radio novinar, počinje oporavljati od devetomjesečne ukočenosti nakon odlaska svoje supruge. (Njegovo stanje, u svoj svojoj tromosti, toliko je ekstremno da je na rubu komedije, slično Beckettu.)
Na vratima stoji Mirna, kćera starog prijatelja i kolege Alekse, koji je nestao 1993. godine. Ona ima njegove dnevnike, koji naglo počinju u julu te godine - nikada ih nije čuvao - a u kojim se prisjeća priče koju je tada istraživao o rudnicima uglja kada je došlo do podzemnog zemljotresa. Ugledao je džina, ili duha, koji nastanjuje rudnike, a zvao se Perkman (kasnije je saznao da se taj duh u Njemačkoj zove Bergmann) i rečeno mu je da je to naznaka da će ili pronaći blago ili nadolazeću katastrofu.
Aleksa mora otkriti da li on počinje luditi i da li mu iko vjeruje. Ubrzo ga rudari počinju izbjegavati. Isprva, on misli da je to zato što je Srbin, ali sad kad znaju da je vidio džina, čini se da misle da donosi nesreću. (I, naravnio, da je Srbin. Ali o ovome se ne govori).
Roman ima fusnote i dodatne bilješke. Fusnote uključuju užasan napad na urednicu Voguea Annu Wintour ("Njene kolege kažu da je potpuno netalentirana spsilateljica, gotovo polupismena, drska").
"Sedam strahova" je bilten jednog od mračnih mjesta na planeti. (Avdić citira poznati izraz Marlowea iz "Srca tame" - "I ovo također", reče naprasito Marlowe, "jedno je od mračnih mjesta na planeti", što se odnosilo na London.)
Neki dijelovi romana će uzrokovati da se naježite. Ali, ipak nije bez humora, mudrosti ili saosjećanja. Ovo je jedan od izvanrednih romana, i koliko mogu procijeniti po njegovoj čitljivosti, veoma ga je dobro prevela Koral Petkovič.
http://www.theguardian.com/books/2014/feb/04/seven-terrors-selvedin-avdic-review
(Fena/zurnal.info)
