Razgovarala: Branka Mrkić-Radević

ŽURNAL: Zbog čega ste predložili Izmjene Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Ovaj zakon nije došao ni nabrzinu ni slučajno, nije došao nepromišljeno. Šta su bili ključni povodi? Prvo smo uradili istraživanje u Parlamentarnoj skupštini BiH preko našeg istraživačkog centra na 100 stranica da vidimo implementaciju zakona o zaštiti i dobrobiti životinja u regiji i Evropi.

Šta smo utvrdili tim istraživanjima? Da možemo sve zemlje podijeliti na one koje imaju zakon koji ne predviđa ubijanje životinja, i to jedna manja grupa zemalja – Malta, Italija, Rumunija i Njemačka. Nisu mi dali u istraživanju informaciju da to ima i Moldavija: to ću saznati neki dan na kraju sve ove priče koju prolazim.

Susrela sam prijateljicu Moldavku, koja ne zna ništa o BiH i koja mi je rekla: “Jao kako je lijepo u gradu”, a koji nije Sarajevo, van BiH je, dakle, “kako je lijepo kretati se a ne misliti kako će vas ujesti pas i potjerati”. Onda sam shvatila da nije BiH sama u tom problemu, već da ima mnogo zemalja koje se s njim susreću. Za rumunski problem i 65.000 pasa na ulicama znamo.

Drugo, prije godinu i po dana u ovaj Parlament je došao zahtjev Skupštine općina gradova FBiH u kome traže od PSBiH da učini nešto na promjeni Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja jer lokalne zajednice, koje su jedne a ne jedine odgovorne za implementaciju ovog zakona.

Treći razlog za prijedlog izmjena jesu stalne informacije u medijima i statistika, što iz zdravstvenih institucija, što iz ostalih koji prate posljedice primjene odnosno neprimjene zakona, a koji kazuju da u BiH imamo već hiljade ugriženih ljudi, hiljade traumatizirane djece. To nisu priče već činjenice.

Na bazi toga, a znajući da su me građani izabrali da pomognem, odlučila sam da nešto promijenim. I zajedno sa jednom grupom mladih veterinara, analizirajući iskustva zemalja koje imaju zakon, vidjeli smo da je nešto zajedničko u svim zemljama koje imaju riješen problem i onima koje ga nemaju. Pokušali smo da to slabo mjesto otklonimo.

Vrijednost jednog zakona jeste u tome koliko on može biti implementiran ili ne. Zakon koji je neprovodiv i proizvodi negativne posljedice za ljude jeste zakon koji se mora mijenjati. 

ŽURNAL: Rekli ste kako ste sa stručnjacima došli do rješenja. Znate da je Veterinarski fakultet u Sarajevu izdao saopćenje kako neće podržati eutanaziju pasa. Spomenuli ste grupu mladih veterinara – možete li reći o kome se radi, ko su stručnjaci koji su sa vama radili na Prijedlogu izmjena?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: To je trik pitanje – pa ću i ja vama odgovoriti. Razgovarala sam sa ljudima sa Veterinarskog fakulteta i neki od njih su bili ovdje na javnoj raspravi, i to vrlo ugledni profesori i ne možete tvrditi da su se ogradili.

ŽURNAL: Fakultet je izdao javno saopćenje.

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Na Veterinarskom fakultetu postoje ljudi koji podržavaju taj zakon i javno su to rekli na raspravi.

ŽURNAL: Možete li reći o kojim se profesorima radi?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Uzmite transkript, imate slobodan pristup, pa ćete vidjeti. Dakle, postoje profesori koji su za i postoje profesori koji su protiv. I očigledno da su profesori vođeni različitim stavovima o nekim pitanjima, da li naučnim ili interesnim... na to pitanje ne mogu odgovoriti, to njih pitajte. 

ŽURNAL: A ko su mladi veterinari koji su s vama donijeli ova rješenja?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: To je grupa veterinara koja radi na različitim mjestima, okupljeni oko NVO koja se zove Stop ugrizu, koja već dugo prati posljedice provođenja ovog zakona. Oni ne samo da žive život veterinara, oni imaju svoje različite životinje o kojima se brinu na odgovarajući način u skladu sa svojim opredjeljenjem i svojom strukom. Isto tako, rade u institucijama u oba entiteta.

ŽURNAL: Spomenuli ste neprovođenje Zakona. Mislite li da da ovoga ne bi došlo da se Zakon provodio – je li bio dobar?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: To vam je isti odgovor kao da kažete da je operacija uspjela a pacijent umro, najkraće rečeno. Dakle, Zakon je dobar samo što je neprovodiv. U Zakonu postoji jedno jedino rješenje – uhvati, tretiraj i pusti. Šta to znači: uhvati psa, koga hoćeš, jednog od niza desetina ili hiljada, tretiraj ga, steriliši i pusti ga na ulicu. Pusti ga da bude zgažen, da napada kad je gladan, da širi zarazu.

Malo popričajte sa ljudima iz zdravstvenih institucija, niko se ne obraća ljudima koji prate posljedice. Koliko košta u zdravstvu, napomenuli su mi baš profesori sa Veterine, koliko će ovo širenje, boravak ovolikog broja pasa, koliko će uticati na buduće bolesti koje će se razviti kod ljudi?

Mislim da bi zakon, da je bio provodiv, bio i proveden. Zakon je neprovodiv i to je njegova osnovna greška. 

ŽURNAL: Smatrate da ima dovoljno azila i higijenskih servisa koji će moći hvatati pse i eventualno ih eutanizirati? Izmjene ne predviđaju novi način finansiranja ni gradnju novih azila.

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Ima ovdje još jedna zamka u koju svi upadaju. Sve što ne možeš da riješiš, sve što je problematično, stavi na budžet. Neka to država rješava, pa su i napušteni psi državna briga.

Ali znate šta? U ovim evropskim zemljama, na koje se svi tako rado pozivamo, u zemljama u kojima imate zakon, ne finansira ga država nego humanitarne organizacije, ljubitelji životinja, koji svoje vlasništvo i imanje zavještaju za dobrobit životinja. Tamo rade mladi praktikanti, studenti veterine, i niko ih ne stavlja na budžet.

Prvo određenje ovog zakona je udomljavanje. Sve ove organizacije koje su tu da pomognu životinjama u BiH imaju mogućnost i po postojećem zakonu, a nijednom je nisu iskoristili, a ni sada se to ne mijenja, da otvore privatne skloništa i tamo poštuju međunarodne standarde...

ŽURNAL: Ali oni nemaju novac za to?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Kako nemaju? Neke od tih organizacija imaju milione eura, koje koriste samo na jedan način – uhvati, tretiraj, pusti na ulicu.

ŽURNAL: Ne rade to od budžetskog novca?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Ja i govorim da se ne može i nema tog budžetskog novca da se usmjeri samo za to.

ŽURNAL: Ali ako nema novca a izmjene zakona ne predviđaju nove načine finansiranja – od kog novca se trebaju graditi novi azili i pokriti troškovi eutanazije?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Azili se grade, ali ne za desetine hiljada pasa. Zenica je dobar primjer – prošle godine je tamo otvoren azil za 65 pasa, po svim standardima. Neke lokalne zajednice su počele da grade smještaj. A smještaja za 20.000 pasa nema i ne treba da bude. Ukoliko nema humanitarnih organizacija koje će biti u stanju da to rade. A zakon nudi da otvorite privatni azil.

ŽURNAL: Pa kako će se onda finansirati provođenje? 

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Lokalne zajednice i danas izdvajaju novac. Očigledno da će sada oni koji su stručni ta ista ili uvećana sredstva utrošiti da riješe problem a ne samo da ga odgode. Da je sterilizacija dobra, da je to jedini model, mi ne bismo mijenjali taj zakon. Zašto bismo mijenjali ako je nešto uspješno?

Ali mi ne može niko tvrditi da treba više da vjerujem informacijama koje govore stručnjaci da će se to nekada smanjiti ili svojim očima i onome što svi i vide i posljedicama koje su evidentne. Ako metodom sterilizacije imate svake godine povećanje za 2.000 pasa u Sarajevu, onda znači da to nije dobar metod.

ŽURNAL: Dakle, ne smatrate da je problem što Zakon nije proveden?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: I dosad je vršena sterilizacija. Ali psi se dovode iz drugih sredina. Također, imate životinje koje su podivljale, na granicama šuma. Ljudi će se odreći nekih turističkih destinacija. Ja sam ljetos, da bih mogla da budem na planini, hranila 16 pasa. Kad sam došla sljedećeg vikenda, njih je bio još jedan čopor. Dok ih hranimo oni su ok, ali šta kasnije, šta kada dođe zima? Postat će divlji, napadat će ljude.

ŽURNAL: Gdje će biti odlagani leševi pasa?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Podsjetit ću na jedan slučaj od prije par godina, kada se pojavila bruceloza među životinjama. U planinskim krajevima ljudi su opredijeljeni ka stočarstvu. Čitave porodice, čitava sela u koja sam odlazila ovisila su od stočarstva. U jednom momentu došla je bruceloza i sve životinje tada su eutanizirane. Niko tada nije postavio pitanje zašto i kako. A sad ne znamo imaju li ovi psi neku bolest i koliko to može uticati na nas.

U spomenutim slučajevima, nije bio problem kako i gdje zbrinuti taj biološki otpad. Danas kad smo prošli tu fazu mislim da nije problem ni ovo uraditi. 

ŽURNAL: Možete li biti konkretniji – gdje će biti zbrinuti?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Pa to se radi sa drugim životinjama, imaju podzakonska akta u kojima je to napisano i dozvolit ćete da postoji i za druge slučajeve a ne samo za pse kako se odlaže i kako se upravlja otpadom u raznim segmentima, i biološkim ostacima.

ŽURNAL: Mnogi građani nisu bili za prihvatanje izmjena. Kako reagujete na to, šta biste im poručili?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Naravno da sam svjesna toga. Ali to je, moram da kažem, vrlo mala i agresivna grupa ljudi.

ŽURNAL: Možete li precizirati, kako agresivna?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Iz njihovih mailova se vidi kako su to humani ljudi i kako oni tretiraju ljude spram životinja. Vrlo zanimljiv pristup. S druge strane, imam jako veliku podršku ljudi. U subotu negdje oko pola dva, nakon predavanja u Zenici, otišla sam na štand koji je postavilo udruženje Stop ugrizu za potpisivanje podrške ovom zakonu. Stala sam sa strane – žene, muškarci, djevojke... svi bez razlike su prilazili stolu ćutke i uzimali papire da potpišu, davali broj lične karte. Za samo tri sata 1.320 potpisa se prikupilo. Predali su to ovdje u Parlamentu.

Dakle, imam veliku podršku građana, ali to je ona tiha većina. Spram tihe većine imamo vrlo glasnu manjinu. Naravno, ta manjina dolazi odsvakuda. To dolazi u talasima. U zadnje vrijeme sam imala proteste iz Poljske. To su pripremljeni mailovi u kojima kažu da će bojkotovati dolazak u BiH kao turisti. Imam grupu mailova talijanskih. Jako je dobar network ovih organizacija koje se brinu o zaštiti životinja, ali naročito na pogrešan način. Jer ovo jeste pogrešan način. Imamo i mailove iz Engleske, što je posebno zanimljivo jer je tamo rok držanja pasa u azilu samo sedam dana, nakon čega 100 posto bivaju eutanazirani. Ovi koji se brinu o napuštenim životinjama trebali bi se brinuti na pravi način a to je da daju podršku ljudima koji usvajaju životinje i isfinansiraju dio toga. U jednom mailu iz Italije žena kaže da su ti psi na našim ulicama psi ljudi koji su poginuli ovdje u ratu, pa zato oni ne trebaju biti ubijeni! A imate i treću kategoriju ljudi koja je vrlo glasna – to su ljudi koji prijete, koji kunu.

ŽURNAL: Složit ćete se ipak da ima ljudi koji su protiv ubijanja pasa ali nisu agresivni i ne prijete Vam?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Ima, naravno. Ja takvim ljudima i odgovorim.

ŽURNAL: Oni se slažu da problem treba riješiti ali da ubijanje nije način, nazivaju ga neetičnim.

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: A je li etično pustiti životinju na ulicu da je zgazi auto, da napada druge, da bude gladna? To je neetično. Morate očekivati da budete napadnuti i onda se vi kao čovjek borite. Ja sam ubijeđena da zdravlje i životi, prije svega djece, koja su najveće žrtve, vrijede više, i da moramo o njima voditi računa. Ja sam se obavezala da ću se brinuti o ljudima, zaštititi ih. Sigurnost je najvažnija a mi je nemamo. Ja ne želim da doživimo ono što je Rumunija doživjela. U Travniku je djevojčica bježeći od pasa podletjela pod auto. Svi moraju prihvatiti dio odgovornosti što nismo nešto učinili, a ja kao zakonodavac, mogu ovo da učinim. Po ovom zakonu nijedan pas se ne mora ubiti ako postoje ljudi koji žele da ih zbrinu. Zakon je rekao – evo vam vrijeme, udomite. Bujrum, sve organizacije koje to žele, svi pojedinci koji to žele, nek pokažu tu ljubav sad. Neka budu primjer drugima jer, ponavljam, zakon nije rekao da želimo pobiti pse. Intencija svakog zakona je da čini dobrobit ljudima. Nijedan od tih 1.200 ili 1.300 mailova koje sam dobila nije izražavao suosjećanje prema stradanjima ljudi, prema djevojčici koja je sada na inzulinu. Svi žale životinje za koje su i oni krivi što su na ulici jer ne bi bili da ulici da su ih oni koji ih žale odveli svojoj kući. 

ŽURNAL: Dakle, ne smatrate da postoji krivica nadležnih koji su trebali provoditi zakon?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: On je proveden, ali nije u cijelosti jer to nije moguće i nikada neće biti moguće. Zato što je u zakonu napravljena greška – usvojen je prije nego što su ostvareni uslovi da se može provodite.

ŽURNAL: Mislite na azile?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Naravno.

ŽURNAL: Da li to znači da sada imamo dovoljno azila i sve potrebno za provođenje izmijenjenog zakona?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Pa koliko-toliko imamo.  Drugo, Republika Srpska ima zakon koji dozvoljava eutanaziju nakon 30 dana, i oni nemaju ovaj problem koji mi imamo u Federaciji, jer oni poštuju zakon koji su donijeli 2008. Imaju poneki azil i oni su protočni a nisu stacionarni. 

ŽURNAL: Hoće li sada trebati još sredstava?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Ali će jednom trebati i problem će se jednom riješiti. Mi nismo imali nulto stanje, to je problem. Zašto sam provodila tolike analize? Da ne pogriješim, da vidim šta je primjenjivo ovdje.

ŽURNAL: Imate li procjene koliko novca će trebati izdvojiti?

ZAIMOVIĆ-UZUNOVIĆ: Načelnici su iznosili egzaktne podatke koliko izdvajaju – izdvajaju, ali se problem ne rješava nego raste. Dobila sam pismenu podršku svih načelnika koji su u skupštini općine gradova za ovaj zakon.

Želim naglasiti da ovaj zakon nije zakon za ubijanje nego zakon za udomljavanje pasa, i ja pozivam sve organizacije koje se bave zaštitom i dobrobiti životinja, da pruže podršku udomljavanju pasa, da svi pojedinci koji žele da ovaj zakon bude proveden na način da nijedna životinja ne bude eutanizirana, neka pokažu svoju ljubav na taj način što će udomiti ponekog psa. 

(zurnal.info)