- Smjestili su je u inkubator i meni su rekli da moram napustiti bolnicu, a da će se brinuti za nju i još dvije bebe u inkubatoru. Ja sam došla kući, gdje me čekala 18-mjesečna djevojčica, druga kćerka, s kojom su me protjerali. Ostao je muž Hasib, koji je bio deminer u rudniku. Danas nemamo ni komad odjeće ni kost od njega da spustimo u mezar. Ubrzo sa slobodnog teritorija počinjem potragu i saznajem da su bebu odnijeli u Igalo, u Crnu Goru, zajedno s grupom logoraša - priča Elmina majka Mevla. Najmlađa logorašica, kao beba odvojena od najmilijih, boravi pune tri godine u logoru, a prema pričama odraslih, danima je provodila bez jela, vode i svjetla, kao i ostali.
- Pod izgovorom da me žele usvojiti 1995., uzimaju me dvije žene Vera i Ana, samo im imena znam. Odmah su kontaktirale UNHCR i preko DNK traga pronalaze moju majku u Zenici. Dolaze sa mnom, uz brojne komplikacije, čim je rat prestao, i vraćaju me majci - priča Elma. Kaže da joj je životna želja da sazna gdje su danas te žene i da ih ponovo vidi i popriča s njima. Nada se da će neko "povezati" priču i obavijestiti ih da se djevojčica koju su spasile interesira za njih. Inače, ona je rođena kao Emina, ali je u vrijeme trogodišnjeg logorovanja te tokom "usvajanja" evidentirana kao Elma pa to ime i danas nosi.
- Majka nije vjerovala ni u DNK analizu zbog te zabune s imenom, ali se, ipak, na osnovu velikog madeža koji imam, uvjerila da sam to ja - priča nam Elma, koja živi u zeničkom prigradskom naselju Tetovo s majkom Mevlom. I danas, dok su mnogima puna usta brige o raseljenim, žrtvama nasilja, logorašima, one žive kao podstanari.
- Lani sam, na Dan logoraša, u Foči susrela Bakira Izetbegovića. Prišla sam mu i rekla da ne tražim sadaku, ne tražim pomoć, imam svoje dvije ruke i ovo malo zdravlja i spremna sam na bilo kakav posao. Pitao me što nisam završila fakultet, rekla sam mu da živimo kao podstanari, da mi je prioritet da mati i porodica imaju šta jesti, da nisam mogla finansijski to sebi priuštiti. Kazao je da će me "nazvati i riješiti problem", a ja sam mu na to rekla da čitav svoj život slušam obećanja, a da sam ja sa 20 godina razočarana u ovu zemlju za koju je moj otac dao život, a ja bila u logoru, ali nemam druge zemlje. Ukočio se, pogledao me, a onda naglo okrenuo i otišao, a da pri odlasku nije ni pitao za broj telefona, ako već ima namjeru da me nazove - prisjeća se Elma prošlogodišnjeg susreta s Izetbegovićem. Elma i njeni ukućani preživljavaju od kućne radinosti, povremenih poslova koje nađu majka i ona. Kaže da žali što je šutjela 20 godina o nepravdi prema ljudima kao što je ona, ali da je vrijeme da se o njenoj i hiljadu priča poput njene naglas progovori.
- Ja sam prvih mjeseci nakon izlaska iz logora kod ovih teta, ali i u Zenici, mogla jesti samo ako svi napuste prostoriju i niko me ne gleda. Moja bitka se nastavlja sa zdravljem, jer sam kao šestogodišnjakinja doživjela moždani udar i pala u komu. Oporavila sam se, ali nekoliko mjeseci kasnije počinjem gubiti vid, sluh, moć govora. Uz velike napore ljekara, logopeda, ali prije svih moje majke, stanje se popravilo. Tad su mi rekli da su to sve posljedice logora i trauma. Tako danas i običnu prehladu ljekari tretiraju s posebnim oprezom - priča nam ova hrabra djevojka.
