- Uvijek se rado sjećam djetinjstva. Svima nam je to većinom najljepši period života. Pamtim ga po lijepom druženju, divnim stvarima, to je vrijeme kada u suštini ne moramo ni o čemu razmišljati. Otkad znam za sebe, ganjao sam loptu. Nije bio samo u pitanju nogomet, volio sam i košarku. Tada je sve bilo nekako lakše. Klubovi su bili drugačije ustrojeni i svi su imali priliku da pokažu svoj talent - prisjeća se Bolić. Bio je uzoran učenik, a u osnovnoj školi mogao se pohvaliti odličnim uspjehom. No, kasnije je nogomet postao najbitnija stvar u njegovom životu.
- Osnovnu školu završio sam odličnim uspjehom. Bio sam i u nekim sekcijama i predstavljao školu. Sve do srednje, obrazovanje mi je bilo na prvom mjestu. Tada nisam ni pomišljao da će mi veći dio života sport i nogomet biti posao. Mislio sam da će mi to biti razonoda. Međutim, u Srednjoj saobraćajnoj školi počeo sam hodati po turnirima, pripremama, igrati za omladinske reprezentacije Jugoslavije. Naravno, to se odrazilo na ocjene. Jednostavno, od treninga i utakmica nisam imao vremena za učenje. Za četiri godine, u školi sam bio ukupno šest-sedam mjeseci - govori popularni Bola. Njegov talent prepoznali su u Čeliku, gdje je napravio prve nogometne korake, prošao kompletan omladinski pogon, a potom sa 16 godina debitirao za seniorsku ekipu.
- Mislim da sam u to vrijeme bio najmlađi debitant u crveno-crnom dresu. Prvu utakmicu odigrao sam protiv Osijeka. Bio sam još kadet, a ravnopravno sam se nosio sa seniorima. Kao talentirani igrač, na početku sam imao stipendijski ugovor. U nekoliko navrata sam sjedio na klupi i igrao za prvi tim i kada je došla stipendija, dobio sam negdje oko 3.000 KM. Mojoj sreći nije bilo kraja. Prvi profesionalni ugovor s Čelikom potpisao sam sa 17 godina. Kako nisam još imao pravo da polažem vozački ispit, novac sam potrošio na opremanje kuće mojih roditelja. Sjećam se da sam tada sebi kupio televizor i videorekorder. Od drugog ugovora sebi sam kupio bijeli peugeot 307 - nastavlja Elvir. Nakon toga, kako kaže, shvatio je da će nogomet u budućnosti biti njegov poziv.
- Nisam mislio da ću napraviti neku veliku karijeru i da ću od nogometa moći živjeti. Nisam imao velike ambicije. Mislio sam cijelu karijeru igrati u Čeliku. Ipak, pokazao sam da sam dobar napadač tako da sam dvije godine bio na udaru velike četvorke, Dinama, Hajduka, Partizana, Crvene zvezde. Nakon nekoliko pokušaja, ljudi iz Čelika su se dogovorili sa Zvezdom u decembru 1991. godine. Bio je to veliki izazov i promjena. Samo nekoliko mjeseci ranije, beogradski klub sam gledao samo na televiziji, a onda sam se našao rame uz rame sa zvijezdama Savićevićem, Pančevom koji su osvojili titulu evropskog prvaka. Naravno, nije bilo nimalo lako - kaže Bolić. Na pripremama beogradskog kluba nametnuo se golovima, tako da su crveno-bijeli vrlo brzo prodali Stošića u Španiju.
- Tada nastaju problemi u BiH. Kako je odmicala 1992. godina, iako sam bio dosta mlad, shvatio sam da će se desiti ružne stvari. U aprilu su počeli problemi u Sarajevu. Gledao sam kako da se na najbolji način izvučem s prostora bivše Jugoslavije. Tako je došao juni i turnir u Tulonu, gdje sam igrao za mladu reprezentaciju Jugoslavije. Kada se završio, rekao sam sebi da se ne vraćam u Beograd i da ostajem u Francuskoj. Tu sam imao ljude koji su mi završavali transfer i vrlo brzo došao je poziv iz Istanbula. Potpisao sam za veliki Galatasaraj na tri godine - prisjeća se Elvir. Najveći dio karijere Bolić je proveo u Turskoj, gdje je stekao status legende. Osim Galate, igrao je za Gaziantepspor i Feberbahče.
- Dres španskog Rajo Valjekana odjenuo sam 2000. godine. U Tursku sam se vratio 2003. godine gdje sam igrao za Istanbulspor, Genčelbirligi i Malatijaspor. Ostao sam upamćen i kao strijelac jedinog gola u utakmici protiv Mančester junajteda. Prekinuo sam niz od 50 godina nepobjedivosti "Crvenih đavola" na Old Trafordu, u evropskim kupovima. To mi je definitivno najdraži i najupečatljiviji gol u karijeri. Ni sam ne znam koliko sam ih dao, ali se taj u Turskoj još prepričava. Lijepo je kada me i danas Turci na ulici pitaju o tom velikom uspjehu Fenerbahčea. Nije mala stvar pobijediti veliki Junajted na Teatru snova i još prekinuti takav nevjerovatan niz - s osmijehom govori Bolić. Dugo vremena, dok je nastupao za slavni Fenerbahče, Elvir Bolić bio je u žiži interesiranja truskih medija, tako da jednostavno od novinara nije mogao oka sklopiti.
- Mediji u Turskoj traže interesantnu ličnost, i kada je nađu, ona više nema mira. U jednom trenutku, umorio sam se od toga, od nemogućnosti da na miru popijem kafu... Tada sam nekako upoznao Gondžu i sve se promijenilo. Super se slažemo. Kćerke Elisa, Eda i sin Berk su naš smisao života. Ponosan sam što sam se vratio u domovinu, što je moja supruga naučila naš jezik, isto kao i djeca. Iskreno, plašio sam se povratka. Kako se adaptirati nakon 20 godina života u inozemstvu? Gradnja apartmanskog naselja "Bolgrano" s Emirom Granovom kratko me vratila u Sarajevo, ali smo se, hvala Bogu, ubrzo odlučili da bh. prijestonica bude naša baza. Na jednom mjestu okupilo se dosta prijatelja koji su kupili stanove u našem naselju, tako da smo svi kao velika porodica - kaže Bolić. Igrao je protiv mnogih evropskih ekipa i upoznao se s brojnim nogometnim stručnjacima. Najbolji mu je definitivno Aleks Ferguson (Alex).
- Čast mi je bila igrati protiv ekipe Aleksa Fergusona. On je najbolji na svijetu u svakom pogledu. Zna odbrati prave igrače, stimulirati ekipu na pravi načijn i dati im dodatni motiv. Teško da se mogu nabrojati svi njegovi uspjesi s engleskim gigantom i teško je da će neko ponoviti takve uspjehe - kaže legenda bh. nogometa. Popularni Bola je mendažer bh. internacionalca Kenana Hasagića i u budućnosti će se još više posvetiti ovom pozivu.
- Posredovao sam u prelasku pet-šest igrača u transferima. S Damirom Mršićem sam u pripremi otvaranja menadžerske agencije koja će se potpuno profesionalno baviti ovim aktivnostima. Trenutno smo u završnoj fazi. Uzeli smo kancelariju, a naravno Mrša će biti zadužen za košarku, a moja malenkost za nogomet - kaže Elvir. Klupsku karijeru završio je u Rijeci, koju je napustio u septembru 2006. godine, kada je definitivno okačio kopačke o klin.
- Nisam imao probleme kao većina nogometaša nakon prestanka aktivnog igranja. Najbitnije da se čovjek pripremi na ono što ga čeka. Moraš biti spreman na uspone i padove - zaključuje bivši kapiten bh. reprezentacije.
