Kada se pripremama za premijeru dodaju redovne obaveze koje u pozorištu i na HTV-u ima ovaj glumac i TV zvijezda, jasno je zašto su Tarikove prve riječi kada nam se javio na telefon bile: "Glava mi puca. Ne znam više gdje sam." No, i pored zaista zgusnutog rasporeda obaveza, Filipović je izdvojio vrijeme i za "Dnevni avaz" dao intervju, u kojem je ekskluzivno otkrio da piše filmski scenarij te je govorio o novim projektima, ali i veoma emotivno i otvoreno o godini na izmaku, supruzi Lejli, sinovima Armanu i Dini, rodnoj Zenici...
Da krenemo od večerašnje premijere "Ne igraj na Engleze".
- To je priča o tri prijatelja iz djetinjstva koji su pasionirani kockari, kladioničari. Svaki od njih ima svoje velike životne probleme i taj dan kod jednog od njih čekaju istu utakmicu, ali svako drugačiji rezultat. I jedan će sigurno dobiti. To je vrlo slatka predstava, traje sat i deset minuta. Ja igram Piksija, doktora u Hitnoj pomoći, koji je ženskaroš i ne baš dobrog karaktera.
Kladioničar ste u novoj predstavi, što Vama i nije strano. Često ste govorili kako Vam se nije mrsko kladiti na nogometne utakmice.
- Ja sam jedini među nama trojicom koji se kladi tako da sam Hrvoju i Borku malo objašnjavao kako to ide. Bio sam i stručni saradnik na predstavi, jer sam ih upućivao u to šta je iz X u 1, šta je X u X...
A kako Vam ni fudbal nije stran, nekako ste na svom terenu u ovoj predstavi.
- A fudbal - od šeste godine znam sve. Dobro, više je u predstavi akcent na međuljudskim odnosima, baš je prava glumačka predstava.
Kakve reakcije publike očekujete?
- Nas trojica smo baš veoma zadovoljni. Još nam samo publika fali. Uvjeren sam da će biti dobro.
Predstave u kojima igrate, veoma brzo dobiju prefiks hit, kao što je i posljednja "Spektakluk". Hoće li "Spektakluk" napokon stići i u BiH?
- Što se tiče "Spektakluka", baš smo non-stop puni i bit će tako, nadam se, još godinama. Gostovanje u Zenici već je dogovorio naš direktor, a volio bih da napravimo bh. turneju, možda još Tuzla, Sarajevo, Mostar, Banja Luka... U jednom potezu što se kaže.
Bliži se kraj godine, vrijeme kada se podvlače crte. Kakva je za Vas bila 2012?
- Recesija i kriza se osjete svuda, ali hvala Bogu, zdravi smo, posla ima. Sebično gledajući, zadovoljni smo, mada uvijek može i bolje i više. Realno, čovjek ne može biti sretan kada je mnogo ljudi oko njega nesretno, životari, krpi kraj s krajem. Ne živimo ni mi u nekom izobilju, ali volio bih da svi ljudi imaju dovoljno. I moja sreća bi bila veća. Izgubio sam neke drage prijatelje u ovoj godini... Nadam se da će 2013. biti sretna, da će se okrenuti novi list, da će biti bolje i plodnije. Rastužim se kada vidim da firme propadaju, kada vidim da je neko zatvorio mali dućan, ja bih se rasplakao... Znam s koliko ljubavi ulaze u sve to. Surovo je vrijeme. Socijalizam se pokazao kao ne baš idealan, ali treba se naći neki socijalni minimum za sve. Prevelike su razlike, srednji sloj se izgubio, a to je ono što drži svaku državu, a ne sigurno sloj bogatih.
Veoma ste emotivno odgovorili na prethodno pitanje, a čula sam za slučaj kada je jednom Vašem prijatelju izgorio krov na kući, a Vi ste odmah reagirali i čovjeku napravili novi.
- Ne mogu o sebi pričati u tom svjetlu. Meni je uvijek draže usrećiti nekoga drugog, pomoći nekome, nego da mene neko usreći, pomogne mi. Zato i postoje prijatelji.
U 2012. ste napunili 40 godina. Jeste li osjetili neku promjenu?
- Da i ne. Uopće ne razmišljam o tome, ali prioriteti su ti malo drugačiji. Živim kvalitetnije, mirnije, ljepše nego što sam prije živio. To mi izuzetno odgovara. Imam porodicu. Stalno ponavljam: "Samo zdravlja, sve ostalo je dostupno i ostvarljivo."
Ne bojite se godina i onoga što one donose?
- Život veoma brzo prolazi, sada još da se opterećujem nekim stvarima. Pokušavamo da se radujemo svakom danu. I dalje sam isti kao što sam bio kao 20-godišnjak, samo u ogledalu vidim da sam malo drugačiji, malo odgovorniji, zreliji, to je sve.
Vodite računa o izgledu, kondiciji... Niste od onih muškaraca koji se prepuste godinama.
- Nisam opterećen, ja sam stvarno tu vrlo rasterećen. A vodim računa, mada bih mogao i više, ali eto... Idem na trening u jednu kliniku, oni ti nariktaju mišiće na sto posto, završavam jednu kuru treninga da imam dobru startnu poziciju da se mogu sam servisirati. Tu su i predstave na kojima se izmorim svake večeri i meni je dovoljno.
Kakvi su Vam planovi za 2013?
- Očekujem nove predstave, serije koje su se trebale davno snimati, neke filmove. Poslovno, mnogo toga imam u planu. Lejla i ja kreiramo nakit, u februaru ćemo izbaciti svoju liniju. Zlatarna "Križek" nam je ponudila saradnju i radimo kolekciju vjenčanih prstenova s našim potpisom. U "Keuneu" smo i dalje zajedno kao zaštitna lica. A što se tiče privatnog života, samo zdravlja i ništa drugo. A ovako - da se Bosna konačno plasira u Brazil, da Čelik bude, ako ne prvi, onda barem da idemo u Evropu.
Lejla i Vi ste angažirani zajedno u nekim projektima, dok s druge strane postoje parovi koji zajedničke poslove izbjegavaju u širokom luku.
- Nije to posao. Za "Keuneu" sam angažiran desetu godinu, a Lejla u posljednjih nekoliko. I to je postala lijepa priča. I zlatarna "Križek", s kojom sada sarađujemo, porodična je firma i njima se dopada slika naše porodice pa su htjeli da se na taj način uvežemo.
Za 2013. najavili ste i snimanje filmova. U teatru i na televiziji ste ostvareni, ali ne krijete da ste gladni filma.
- Imam neke planove i dogovore, ali o tome ne bih govorio dok ne potpišem ugovore. Nekoliko velikih filmova sam dogovorio pa smo se zbog raznih razloga razišli u posljednji čas. Nikada do mene ništa nije bilo. Ali, kao i većina glumaca, jesam gladan filma. Nisam ni ja iznimka. Volio bih dobiti neku dobru šansu na filmu i onda bih sigurno sam otvorio vrata. Ja pišem scenarij za film i nadam se da ću ga završiti do proljeća, da možemo krenuti u realizaciju. S Joškom Lokasom radim producentski sigurno, a Ivan Goran Vitez je reditelj. A ostalo - o tom, potom. Kviz "Sve u 7" ide do ljeta, a najesen, nadam se da će biti nešto bombastično kao "Milijunaš" pa da opet uzletimo onako visoko.
U Hrvatskoj prate svaki korak poznatih ličnosti, što u BiH i nije baš slučaj. Je li Vam popularnost dosadila?
- Ja sam rasterećen što se toga tiče. Nekada ti to postane normalno, a i Lejla i ja baš se previše i ne pojavljujemo u javnosti.
Jako ste vezani za rodnu Zenicu. Hoćete li doći za zimski odmor?
- Nemam zimski odmor, a nama je ipak draže proljeće. Da se može i na Kamberoviće polje, ovako smo osuđeni na kuću i malo šetnjice, a na proljeće možemo baš uživati. Zenica je ono što će cijeli život biti dio mene. Čovjek koji voli svoje i poštuje tuđe, to je najljepša formulacija.
Renea Bitorajca, Tomislava Kašljevića i Vas Pučko otvoreno učilište u Pazinu tužilo je prije nekoliko godina, jer je tokom predstave "Magic Act Show" slučajno izbio požar. Nepravosnažna presuda glasi da ste, sa zateznim kamatama, dužni nevjerovatnih 4,1 milon kuna, a Vama su prijetili i zapljenom imovine. Šta se sada dešava?
- Napisali smo žalbu na 27 stranica, koja vrišti. S jedne strane sam apsolutno miran, jer znam da je pravno sve na našoj strani, a i Hrvatska ulazi u Evropsku uniju tako da sam uvjeren da će se te pravosudne sramote ispraviti. S druge strane, već osam godina živim s tim i, kada se završi povoljno, opet će mi ostati gorčina, jer sam živio s tim tolike godine. A potpuno bez razloga! Da je čovjek nešto kriv pa hajde, ali nisam skrivio apsolutno ništa, sve se završilo najnormalnije s osiguravajućom kućom i onda se našla ekipa ljudi koji su možda imali krivog mentora pa su rekli: "Hajmo mi sada dalje." Otišli su toliko daleko da je to degutantno i sad će se plaćati penali. Ko drugome jamu kopa... Ali, neka upadnu, zaslužili su.
Hoćete li pratiti utakmice reprezentacije BiH u nastavku kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo?
- Naravno! Na Grčku sigurno dolazim 22. marta u Zenicu. Ako tu utakmicu dobijemo, onda ćemo biti u stvarno dobroj poziciji. I nadam se da ćemo onda njemačkim mentalitetom to dovesti do kraja. - Ja sam navijač i, ako nešto mogu pomoći, tu sam. I tu, jednostavno, treba okrenuti novu stranicu. Zenički bazen ima dosta mladih, talentiranih igrača koji bi sa srcem nosili taj dres. Možda treba žrtvovati jednu sezonu i dati priliku našoj djeci, koja stvarno vole taj klub, kojima je san, za početak, igrati u Čeliku. Nesretan sam kada na pola godine dovedemo nekog isluženog igrača, koji samo gleda hoće li prijeći u Olimpic ili negdje drugo... Čelik ima logistiku kao malo koji klub. I stadion, i navijače, i grad koji je tako zapaljiv... Tako da nam je potrebna dugoročna vizija i da se oformi dobra ekipa pa da dođe Čelik na mjesto koje zaslužuje. I moja djeca su zaluđena fudbalom, kao i tata. Oni moraju navijati za Čelik, ali kao i sva djeca u Zagrebu, vole Dinamo. Više su oni za strani nogomet. Dino za Brcelonu, a Arman za Real.
Jeste li ljubomoran suprug?
- Taman onoliko koliko treba. Niti ja Lejli dajem povoda niti ona meni. Oboje smo lagano ljubomorni, taman onoliko koliko treba. Da nije toga, čovjek bi se zapitao... Ali, stvarno sam zadovoljan, jer sam baš u pravoj mjeri ljubomoran.
