U toku je snimanje kratkog filma pod nazivom "Jedan lijep film" kojeg po pripovijeci Gijoma Apolinera (Guillaum Apollinaire) režira Haris Pašović. Film govori o tome kako film može da zloupotrebljava stvarnost, a bit će prikazan u sklopu predstave. Produkciju pomenutog filma potpisuju East West Centar i Source Production iz Sarajeva. Glumački tim čine: Enes Salković, Mugdim Avdagić, Hazim Begagić, Lana Delić, Faketa Salihbegović-Avdagić, Adis Mehanović, Lana Zablocki, Anđela Ilić i Miroljub Mijatović. Pored profesionalnih glumaca igraju još članovi Dječije, omladinske i lukarske scene, a statiraju Adnan Rešić, Derviš Dautović, Harun Helvida i Amar Hakanović.

Predstava “Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla” je sastavljena od tri priče: “Stavisky” – esej Miroslava Krleže o usponu i padu jednog ruskog tajkuna ukrajinskog projekla u Francuskoj; “Jedan lijep film” – kratka priča Gulliaumea Appolinaira o brutalnoj manipulaciji putem filma (i televizije); dijelovi iz knjige “Društvo spektakla” Guya Deborda; i kratka priča Harisa Pašovića o Bosancima i Hercegovcima.

Ove priče su postavljenje u kontekst života mladog ljubavnog para danas u Bosni i Hercegovini. Predstava nije komedija kako bi to naslov sugerirao (mada ima i komičkih elemenata). Naslov je satirička kontekstualizacija savremenih političkih, ekonomskih i socijalnih (svjetskih i lokalnih) procesa.

Krežin esej “Stavisky” odnosi se na veliku političku i ekonomsku aferu Stavisky koja je uzdrmala Francusku tridesetih godina prošlog stoljeća. Ruski tajkun Serege Alexander Stavisky, sumnjive prošlosti, dolazi u Francusku i postaje jedan od vodećih biznismena koji u sprezi sa političarima visokog ranga ostvaruje veliko bogtstvo. Postaje miljenik medija koji mu tepaju nadimkom le beau Sacha (zgodni Saša). On je medijska zvijezda zajedno sa svojom izabranicom Arlette, koja je bila Miss Croasete u Cannesu. Kada se otkrije da je napravio svoje bogatstvo na osnovu bezvrijednih obveznica koje je prodavao radnicima i lažnih dijamanata kojim je trgovao, protiv njega se pokreću sudski procesi koje on, uz pomoć svojih saveznika iz visoke politike, uspješno izmanipulira 19 puta. Konačno, bježi i uskoro ga pronalaze mrtvog u njegovom ljetnikovcu.

Pokreće se jedna od najvećih političkih i ekonomskih afera u Francuskoj koja rezultira ostavkama dvojice uzastopnih premijera Republike; višekratnim uličnim demostracijama; smjenom prefekta pariške policije; obračunom policije sa demonstrantima kojom prilikom je ubijeno 14 demonstranata; uspostavom nove ultrakonzervativne Vlade i formiranjem pokreta otpora u Francuskoj pred Drugi svjetski rat. Krležin esej analizira medijski i društveni mehanizam koji naprije euforično glorificira, a zatim jednako euforično linčuje Sergea Alexandera Staviskykog.

“Jedan lijep film” Gulliaumea Appolinaira je fascinantna priča u prvom licu autora filma u kojem se putem raznih mahinacija dolazi do bizarnih ekskluzivnih snimaka. Glad za većom eksluzivnošću vodi autore filma da izvrše stvarnu otmicu, nagovore čovjeka na zločin, sve to snime i zatim prikažu. Javnost prihvata film sa velikim oduševljenjem, autori filma ne snose nikakve posljedice za ono što su učinili, nego se izuzetno obogate. Iako je ova priča jednog od najvćih evropsikih pisaca prošlog stoljeća, napisana 1907. godine, ona djeluje kao da je napisana danas. Problem medijske manipulacije ovdje je obuhvaćen u njenoj suštini.

Francuski folozof Guy Debord je 1967. objavio djelo “Društvo spektala” u kojem analizira štetne posljedice estradizacije stvarnosti – socijalni, kulturni, politički, ekonomski život postaju spektakli otuđeni od svoje suštine.

“U društvima u kojima preovlađuju moderni uslovi proizvodnje, život je predstavljen kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu.
Slike odvojene od svih aspekata života stapaju se u jedinstveni tok stvari, u kojem prethodno jedinstvo života više ne može ostvariti. Fragmentarno opažana stvarnost regrupiše se u novo, sopstveno jedinstvo, kao odvojeni lažni svet, predmet pûke kontemplacije. Specijalizacija slika sveta dostiže vrhunac u svetu nezavisnih slika, koje obmanjuju čak i same sebe. Spektakl je konkretizovana inverzija života, nezavisno kretanje neživota.
Spektakl se u isto vreme ispoljava kao sâmo društvo, kao deo društva i kao sredstvo objedinjavanja. Kao deo društva, to je fokusna tačka naše vizije i svesti….
Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama.
Spektakl se ne može shvatiti samo kao vizuelna obmana koju stvaraju masovni mediji. To je pogled na svet koji se materijalizovao.
Sagledan u celini, spektakl je u isto vreme rezultat i cilj vladajućeg oblika proizvodnje. On nije samo dekor stvarnog sveta, već sâmo srce nestvarnosti ovog društva. U svim posebnim aspektima – vestima, propagandi, reklami, zabavi – spektakl predstavlja vladajući oblik života. To je sveprisutna afirmacija već napravljenih izbora, kako u oblasti proizvodnje, tako i u oblasti potrošnje vezane za tu proizvodnju. I oblik i sadržaj spektakla služe kao potpuno opravdanje uslova i ciljeva postojećeg sistema. Spektakl je i stalno prisustvo tog opravdanja, jer on uspostavlja monopol nad najvećim delom vremena koje ljudi provode van sâmog procesa proizvodnje.”
Djelo “Društvo spektakla” imalo je snažan odjek u drugoj polovini XX stoljeća. Ono je definiralo mehanizam desturkcije društva putem spektakularizacije svih fenomena od politike, preko medija, ekonomije, obrazovanja, do zdravstva i kulture. Na taj način se razara temelj kolektivne i individualne autentičnosti i kreativnosti neophodne za funkcioniranje zdravog društva i razvoj zdravog pojedinca.

Adaptacija Harisa Pašovića kontekstualizira ove priče u Bosnu i Hercegovinu i kako se fenomen prevare – poltičke, ekonomske, medijske, društvene – odražava na život običnih Bosanaca i Hercegovaca oličenih u likovima Muje, Sulje i Fate.

U predstavi učestvuju mladi bh. glumci predvođeni Sašom Handžićem i Džanom Džanić, čime East West Centar nastavlja svoju dosadašnju praksu omogućavanja da se mladi glumci u BiH zaposle u dobre projekte, da stiču iskustvo, uče i razvijaju se. U ovom slučaju postoji i poseban aspekt vezan za dvoje glavnih glumaca. Saša Handžić živi i radi u Zenici, izniman je glumac i herojski borac u vlastitom životu. Džana Džanić živi u Srebreniku i radi u Zenici i Tuzli, izvrsna je glumica, nezaposlena je i nema skorašnju perspektivu zaposlenja iako se radi o jednoj od najdarovitijih mladih glumica u BiH. Među ostalim učesnicima su glumciz zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta i nezaposleni glumci iz manjih bh. gradova.

Muziku koja će se koristiti u predstavi čine pjesme alternativnog beogradskog benda S.A.R.S. koje su muzički izuzetno kvalitetne a tekstulano socijalno angažirane.

Pored njih u predstavi će raditi provjereni autorski tim: Irma Saje i Vanja Ciraj (kostimi), Lada Maglajlić (scenografija), Danijel Žontar (muzika) Enes Huseinćehajić (grafički dizajn) i Ismar Hadžiabdić (izvršni producent).

Predstava “Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla” potiče publiku na kritičko mišljenje. Na pametan i zabavan način, predstava ohrabruje samostalno mišljenje u vezi sa politikom, društvom, medijima, a prije svega slobodom. U našem vremenu u kojem informacija pogrešno zamjenjuje pojam znanja, a socijalni mediji daju iluziju o javnom angažmanu, naša predstava ohrabruje individualnost, autentičnost i zdrav razum.

Premijera u Zenici ce biti 21.12., a potom premijera u Sarajevu 25.12.