Pročitao sam zakon uspostavljen na nivou RS-a i npr. kaže: „Područje grada Bijeljina je jednako području koji je zauzimala opština Bijeljina.“, tako da ako se neko nadao da će uspostavljanjem grada Zenice doći do isključenja nekih prigradskih naselja iz odlučivanja o bitnim stvarima u centru, grdno se prevario. Osim toga, zašto bi SDA rezao granu na kojoj sjedi, pa isključio glasačko tijelo prigradskih naselja. Nije to cilj ovog zakona, cilj je (pored činjenice da će Huso moći reći da je prvi gradonačelnik Zenice, a on pati od ego-tripa da je naj i da je prvi u bilo čemu) da se, kako načelnik kaže „otvore pristupni putevi različitim fondovima.“.

Znači, nije nam dovoljno kreditnih zaduženja za propale, nedovršene i nefunkcionalne projekte, cilj je doći do novih sredstava iz nekih fondova kojima bi dodatno zadužili stanovnike Zenice. Prema statističkim podacima, koji su svima dostupni na ovom globalnom selu koje se internetom naziva, Zenica je po glavi stanovnika u samom vrhu zaduženosti – na nivou BiH. Pogledajte oko sebe, oko zgrade ili kuće u kojoj živite, pogledajte u svoj novčanik i odgovorite na pitanje da li je taj nivo zaduženosti popravio kvalitetu vašeg života? Da li je vaš standard popravljen, da li imate bolje radno mjesto, da li ste plaćeniji za poslove koje obavljate? Da li vaše dijete (koje će uskoro da uđe u proces vraćanja silnih kredita Općine Zenica) ide u ljepši vrtić ili školu i da li je kvaliteta nastave na višem nivou? 

U srijedu me zove supruga i onako okolišajući mi kaže da ima jedno iznenađenje za mene. Na ulasku u haustor udahnem duboko, uđem u stan, kad na balkonu štene. Vidio sam ga par dana ranije u velikom parku, samog, uplašenog, vjerovatno i gladnog, a moja starija kćerkica je bila oduševljena njima (možda zato što je vidjela psa koji luta gradom, a manji je od nje). Reće mi supruga kako su se ona i kćerkica sažalile, kako im je bilo teško proći pored njega i da su ga donijele samo da pojede nešto. Naravno, cuko je uredno uslikan i postavljen na čuveni Facebook s molbom da ga neko udomi, čak je slika postavljena i na grupu „ljubitelja pasa – Šapa“ sa istom porukom i naravno, niko se nije ni našalio da mu ponudi dom. Zanimljivo je kako su ga Šapice redom lajkale i govorile kako je meden, sladak, divan ... kao kolačić, ali niti jednoj nije palo na pamet da ga uzme sebi ili čak ponudi da kupi malo hrane za njega. NE, to nije njihov posao, njihov posao je da se deklarativno zalažu za prava pasa na zeničkim ulicama i da ih kastriraju i stavljaju im naušnice s brojem, pa će ga vjerovatno potražiti kada malo poodraste i bude spreman za razmnožavanje – e nećeš vraže. I tako,  nakon dva uriniranja na parket dnevne sobe, mali cuko je vraćen u svoje prirodno stanište, odnosno park iza zgrade na milost i nemilost surovom životu u urabanoj sredini. Ukoliko neko ima sada želju da me nazove nehumanim ili nekim sličnim pogrdnim imenom, samo ću napomenuti da su dvije mace od kojih je jedna bila na rubu smrti, zato što ju je neki čoban polomio šutnuvši je nogom, danas, nakon više od deset godina, još uvijek ugledni članovi obitelji. Da bi ste pokazali ljubav prema životinjama ne morate baš biti članovi neke udruge, pričati kako su vaši sugrađani nehumani, kako izazivaju životinje, kako se ne znaju ophoditi prema njima, prijetiti nekim tužbama debelih Njemica – NE, dovoljno je da ličnim primjerom pokažete ljubav prema tim stvorenjima, uvedite ih u svoje domove, podijelite to što imate na tanjiru s njima, okupajte ih i dajte im dom. Kada to učinite gospodo Šapci, ja ću prvi reći da ste ok udruženje, ovako ste samo jedna smiješna grupa isfrustriranih likova koji su željni pažnje.

U protekloj sedmici malo sam se dotakao nefunkcionalnosti nove sale MUP-a. Nova sala je, kako smo zaključili, prostranija, svjetlija, kompjuterizovanija, ali su i dalje ostala uska grla u vidu jednog ili dva šaltera koja istovremeno rade, te jednog mjesta za fotografisanje za potrebe CIPS-a. Ukoliko idete redovnim putem, ući ćete u 8 ujutru, a izaći iza dva sata poslije podne, međutim par prijatelja me je podsjetio na jednu činjenicu koju sam zaboravio reći u prošlom heftičnjaku, a to je trgovina brojevima. Naime, ukoliko ne želite dugo da čekate u redu, možete se obratiti tapkarošima u šalter sali MUP-a, koji će vam po izuzetno povoljnoj cijeni koja se kreće od 1 do 3 KM po broju (ovisno kako im se svidite) prodati dvocifren redni broj. Moji prijatelji su dobili brojeve po cijeni 1 KM, budući da ih je lik koji prodaje brojeve prepoznao „... iz ćaršije pa nije htio puno da pljačka raju“. Sad već imam sliku kako to izgleda u ranim jutarnjim satima u zgradi MUP-a. Otvaraju se vrata šalter sale, u istu grnu tapkari i počinju naklikavati brojeve – oni koji su imali sreće pa su ranije došli, hvataju ove visokoprofitabilne brojeve od 1-50, dok se iza njihovih leđa čuje gunđanje kolega: „Halo, ostavi i nama nešto da zaradimo ... ne klikaj toliko riknuće aparat“ i sve to pod budnim okom policajaca koji održavaju red i sprječavaju ozbiljnije sukobe tapkaroša. Nakon toga postroje se okolo i djeluju kao da čekaju red, a već oko pola 9 ulazi penzioner kojem je istekla Lična karta i povlaći broj 328. Naravno, tapkar mu nudi niži broj „za marku jer ste penzioner“. 

Zaista, nevjerovatno je da policija kojoj je posao da suzbija kriminal, dozvoljava da se kriminalne radnje obavljaju u njihovom prostoru i to je samo pokazatelj do kakvog smo moralnog i svakog drugog dna došli. 

Jučer sam odšetao do raskrsnice za Lukovo polje, zanimale su me te silne žalbe vozača kako je raskrsnica nefunkcionalna. Stajao sam nekih 10-ak minuta i posmatrao šta se dešava i moram reći da djeluje kao da se projektant raskrsnice i osoba zadužena za iscrtavanje linija nikad nisu ni u putu sreli, a možda su se jednom snažno posvađali i od tada jedan s drugim niti riječi neće da progovore. Fascinirala me je ta dupla linija koja sprječava skretanje lijevo prema Lukovom polju (kada dolazite od Crkvica, Babine rijeke i Radakova) i koju, usput da se kaže, malo ko poštuje budući da je nekoliko vozila dok sam ja stajao tu prošlo preko nje kao da je ni nema. A onda sam između silnih linija uočio i odvajanje na desno, prema restoranima na ušću Babine rijeke u Bosnu i tu mi je sinulo – crtač linija je veseljak neki, koji voli do kasno zalomiti uz muziku, pa je sebi ostavio skretanje prema omiljenim restoranima, a onaj ko hoće u Lukovo polje kad je već došao do te tačke, može produžiti još cca 500 metara, zaokrenuti jedan krug po kružnom toku na Bulevaru i vratiti se ponovo do skretanja za Lukovo polje. To je zaista fino i lako izvodivo, posebno u periodima između 15 i 16:00 sati svakim radnim danom, te srijedom i subotom kad ljudi idu na buvljak – pravi ringišpil. Zaista, kome je na pamet pala ideja pravljenja isključne linije prema restoranima na ušću (što će koristiti možda jedno od 300 vozila koja prođu tom dionicom), a ne ostaviti odvajanje prema Lukovom polju? I ono što je još interesantnije je da je Zenica puna kružnih tokova, a jedno od rijetkih mjesta na kojem bi kružni tok perfektno funkcionisao nije iskorišteno da se napravi isti, nego je projektovano po ranijim standardima. Ono što se već sada pokazuje kao jedna zanimljivost izgradnje GGM-a je da se ne čuju potrebe stanovnika Zenice (doduše ne čuju se ni u nekim drugim zahvatima i projektima), jednostavno se projektant ponašao kao da grad nikad tu nije postojao, kao da tu nisu živjeli ranije neki stanovnici, kao da je ovo video igra (čuveni Sim City uz koji sam proveo mnogo besanih noći) i da se grad izgrađuje od samog početka. Ukidaju se parking mjesta, brišu se mjesta za odlaganje smeća, prave se nakazna rješenja za najprometnije raskrsnice u gradu i niko ne odgovara za učinjeno. Nekoliko mailova sam dobio od stanovnika Sarajevske koji mi pišu da ne samo da su ukinuta parking mjesta, nego su ukinuta i mjesta na kojima su stajali Albini kontejneri za smeće. Kada su zvali Albu rečeno im je da su oni predvidjeli kontejnere za taj potez GGM-a, ali su iz direkcije GGM-a obavješteni da neće biti mjesta za odlaganje smeća. Slično je urađeno i prilikom rekonstrukcije ulice Aska Borića kada su također ukinuta pojedina mjesta za kontejnere za smeće, pa očito je građanime preostaje samo da smeće odnesu direktno na deponiju Mošćanica ili stvaraju slike, kao što je ova u prilogu teksta, na onom preostalom broju odlagališta. I kad već spomenuh ulicu Aska Borića zanimljivo je da su na potezu od stanice pa do Una slastičarne postavljeni betonski čunjevi koji onemogućavaju parkiranje na trotoarima. Cijelom nizu stanara okolnih zgrada je uskraćeno parkiranje iako isto nije mimo zakonskih okvira gdje zakon o bezbjednosti saobraćaja u članu 74. jasno kaže da: „vozač ne smije parkirati vozilo na trotoaru, pješačkoj stazi, ako to nije izričito regulirano saobraćajnim znakom, a ako je parkiranje dozvoljeno, mora se ostaviti najmanje 1,6 m, širine na površini za kretanje pješaka, s tim da ta površina ne može biti uz ivicu kolovoza.”. Svi uslovi pomenutog člana zakona su uredno ispunjeni i nije postojao niti jedan vidan razlog da se stanarima ukinu parking mjesta, a da pri tome nije ponuđeno alternativno rješenje. S druge strane ako pogledate ulicu Safvet Bega Bašagića, odnosno trotoar ispred Ghetaldusa vidje ćete kako se ovaj član zakona ne poštuje i to od Javnog preduzeća koje je prilaz zgradi, trotoar, pretvorilo u parking s naplatom.

Kenan Ć.

Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.