Prva na listi tih potreba je voajerizam. Većini glavna vijest današnjeg dana (8. jula/srpnja) je vijest o pobjedniku reality showa “Farma” i to akademskom slikaru Memi. Sulejman Haljevac je tako, ni kriv ni dužan, postao pradigmom svekupnog stanja kulture u maloj zemlji na brdovitom Balkanu. Akademski slikar učestvuje u voajerskom programu (na poziv direktorice programa TV Pink) da bi zaradio veliki novac umjesto da ga zaradi održavanjem izložbi i prodajom slika. I to je sasvim realno. Porazni dio priče je što je Stanija na drugom mjestu. Još poraznije je to što uopće znamo za te tipuse i što jednog akademskog slikara (bez obzira na kvalitet) gledamo istim očima kao i jednu personu poznatu samo zato što je... Pa, bila na TV-u.
Reality show u svojoj osnovi sadrži vrlo zanimljiv psihološki momenat. On gledaoce stavlja u poziciju moći. Gledalac je taj koji svojim pozivima (čitaj: trošenjem novca) određuje ko će ostati u programu a ko će “ispasti”. Gledalac je taj koji na trenutak zaboravlja na užase svakodnevnice i kroji tuđu sudbinu. Iz udobnosti kauča, preko mobilnog ili fiksnog telefona skupim pozivima i porukama, Mali Čovjek odjednom postane Veliki Brat. Onaj koji zna sve i koji upavlja svime. Onaj koji je personifikacija moći i božanske sposobnosti upravljanja tuđim životima.
Reality nam je potreban još od zore čovječanstva. Praljudi su živjeli zajedno i znali sve o svima, Rimljani i Grci su javno prozivali svoje sugrađane i živjeli u skoro pa otvorenim kućama. Zabava vladara je bila priča o događanjima na susjednom dvoru. Sjetimo se priča nena/majki/baka o svojim konama, sevdama, jaranicama i tome kako poznaju živote svih sustanara u zgradi ili naselju. U ljudskoj historiji, dvije su stvari nepromjenjive: fenomen trača i želja za sticanjem moći.
Opijat, kao i svaki drugi, reality programi nam daju na trenutak žezlo sudbine. Od perverznih trenutaka istine do pijanih ukućana, svi su oni u našim rukama. Pobjednik je onaj koji najduže izdrži. Pukim slučajem ima neki talenat koji, u konačnici, nije ni bitan. Bitno je koliko dugo biva u milosti instant bogova. Zgražavati se nad tim programima je čak neukusnije od hvaljenja istih. Kao i zgražavanje nad korisnicima opojnih sredstava dok kući posjedujemo i uživamo arsenal opijata, od elektroničkih uređaja do knjiga, od bogova do ljudi, od kofeina do nikotina.
Privatnost u eri infromatizacije svakog aspekta ljudskog života je postala eksces. Tajne se ne kriju, lične informacije su dostupne svima, ponašanja i navike analiziraju svi. I upravo zato su nam potrebni reality programi. Potrebni da bismo osjćali da mi gledamo i analiziramo nekoga a ne neko nas. Ko će kome da smjesti, kako se ko ponaša, govori, radi, s kim spava, kako spava, kakve čarape nosi - sve je to odraz karaktera. Era kiča ne preza od zahvatanja u najintimnije. Sve je otvoreno, sve se dekonstruira, mitovi se obaraju, žar i zanos prerastaju u golu borbu za novac.
Reality program je vrhunac televzije. Nakon što se instalirala u gotovo svaki dom, sad gotovo svaki dom prenosi drugim domovima.
No, nije poenta u kvalitativnom raspravljanju o reality programu, kiču i šundu. Taj miks primitivizma i zadovoljavanja najosnovnijih potreba jeftinim sadržajima postojat će sve dok je elitna kultura, intelektualna kultura, u šakama onih koji za nju skoro pa i ne znaju. U mtvačnici zvanoj kultura Bosne i Hercegovine trune sve što na vrijednosnoj skali pripada gornjem dijelu. Insitucije su na izdisaju, ako već i nisu umrle.
Ta visoka institucionalna kultura uvijek je bila potreba čovjeka ali čovjek za nju zna tek kada se sve ostale potrebe zadovolje. Tek kada se obrazovanje, ekonomija, zdravstvo, komunalije i insfrastruktura srede, tek tada ima mjesta za velike izvođače i stvaranje velikih imena. Do tada ona ostaju sporadični slučajevi. Zbog toga i nemamo parametre kvaliteta. Zbog toga kulturom upravlja ko stigne. Glavni zadatak naših 12 (slovima: DVANAEST) ministarstava kulture je rasporediti nešto sitnog novca (čiji je ukupni iznos jednak zbiru novčanih nagrada pobjednicima realitya, ako ne i manji) raznim kvaziumjetničkim folklorno-nacionalističkim grupama i ponekoj instituciji koja molećivo gleda i kaže: “Oprostite, ali mi imamo neke stvarne rezultate, zašto i mi da ne dobijemo koju kintu?”
Reality je neophodnost društva. Reality smiruje, ne podstiče na proteste, ne podstiče na promjene, ne traži novo i ne preispituje staro. Ne traži kritičko gledanje i nadgradnju intelektualnih sposobnosti. Nije skupa karta, skoro je besplatan, osim onog novca koji trošite na poruke i pozive. Pogodan je za reklamu svima i antireklamu svima. Ima suza, psovke, seksa, ljubavi, fizičkih izazova i pijanih ispada. Povezuje narode i narodnosti bolje no i jedna partija ili vlada.
Zato naprijed Farme i Velika Braćo! Naprijed! Farmom protiv promjena! Kulturni sistem nam ne treba, vrijednosni sistem propada. Kad je zlo svugdje oko nas neka ga i na TV ekranima. Neka opravdanja za legalno voajerstvo i javnu perverziju. Neka se narod brine za nekog drugog kad se već ne brine za sebe. Neka realitya - hljeba i igara, jer život nam je nepodnošljivo lak.
Darjan Minov
student odsjeka za produkciju
Akademija dramskih umjetnosti
Univerzitet u Tuzli
