Novi saziv Općinskog vijeća na čelu sa novim načelnikom Grada održava svoju prvu, konstituirajuću sjednicu. Specifičnost ovog saziva Općinskog vijeća je da je Grad postao prva općina na svijetu gdje svoja dva predstavnika imaju članovi NSPL-a (Nezavisna Stranka Pasa Lutalica), a što je rezultat dugogodišnje borbe silnih udruženja za zaštitu životinja za prava pasa lutalica. Vječiti predsjedavajući Općinskog vijeća N.N. u svom uvodonom obraćanju pozdravlja vijećnike i naglašava da Gradu predstoje teške godine, budući da počinju dospijevati krediti za silne projekte koji su radjeni na nivou Grada unazad 12 godina, a od kojih taj isti Grad (sad je to već jasno) ima jako malo ili nikako koristi ... Iz zadnjih klupa neko dovikuje „Sve ste to vi i SDA krivi. Evo sad imamo i pse u vijeću. Sramota“ ... iz prednjih redova jedan od vijećnika NSPL-a zalaje na sav glas ... N.N. moli za mir i strpljenje jer će svi imati priliku da za govornicom kažu svoje mišljenje.

Prvi za govornicu izlazi predstavnik NSPL-a i počinje:“ Av, vau, av av ...“ općinski vijećnici stavljaju na uši slušalice (koje je u kratkom roku instalirala, općinskim tenderima bliska, lokalna firma po vrlo povoljnoj cijeni) i uz lagano krckanje iz njih dopire glas prevoditeljice ... slušaju oni tako: „Psi lutalice pozdravljaju sve vijećnike i novog načelnika i žele im puno sreće u radu. Psi lutalice su tu da pomognu da Grad postane sredina ugodnog življenja i za ljude i za pse, koji mogu živjeti u suživotu. Istovremeno, ljudi moraju da shvate da psi nisu niža bića i da nisu neko ko je juče došao u Grad, ovo je i njihov Grad, tu su već generacijama, stanuju, razmnožavaju se, trude se da svojim mladima obezbjede ugodan život. I među psima, kao u ostalom i među ljudima, postoje truhle jabuke, postoje oni koji su zli koji napadaju druge pse i ljude i NSPL će dati sve od sebe da te bande, uz pomoć MUP-a, stavi pod kontrolu, pri čemu ljude moli za strpljenje. Hvala vam.“

Svaka sličnost sa Zenicom u uvodnom tekstu je slučajna.

Profesor managementa na fakultetu nam je imao običaj reći: „Pravi manager se s problemom, ma kako taj problem težak bio, hvata u koštac odmah u začetku. Pravi manager ne ignoriše problem jer zna da će ukorijenjeni problem moći rješavati samo uz visoke troškove ...“. Tako je i sa problemima grada i ignorantskim ponašanjem općinskih vlasti unazad 20-ak godina. Međutim, bitno je istaći, da nisu samo općinske vlasti kumovale eskaliranju problema u gradu, tome su uveliko doprinjeli i stanovnici Zenice svojom šutnjom, nedjelovanjem, čime su samo motivisali općinare da se prave da problemi ne postoje, pa su se vrlo lako, bez ikakve odgovornosti, mogli zabavljati nebitnim stvarima koje su poboljšavale samo kvalitet njihovog života, a ne života građana Zenice. Tako su se u Zenici već ukorijenili problemi slabog grijanja, pasa lutalica, zagađenja, loše obrazovne infrastrukture, problemi sa parkinzima i saobraćajnom nekulturom, milionskih dugova sportskih kolektiva na ime poreza i doprinosa, netransparentnog trošenja budžetskih sredstava i usmjeravanja istih u projekte od kojih grad nema direktne koristi ...

Ono što je stanovnike Zenice najviše zanimalo prošle sedmice je vanredna sjednica Općinskog vijeća sa samo jednom temom „Problematika pasa lutalica“. Po onoj staroj narodnoj „Tresla se gora, rodio se miš“ izredaše se svi vijećnici za govornicom rekoše svoje mišljenje, ali ne nađoše ili ponudiše rješenje problema. Na kraju se odlučiše formirati komisiju koja će dati preporuke i ... bla bla ... Ja se tu sjetih čuvene Churchill-ove izjave „Kada ne želiš riješiti problem formiraj komisiju“. Svako ko je bar malo pratio sjednicu Općinskog vijeća je mogao shvatiti da se problem pasa lutalica neće riješiti u skorije vrijeme i da rješavanje problematike pasa lutalica iziskuje visoke troškove izgradnje azila, opremanja istog, smještaja pasa što na mjesečnom nivou košta 150 KM po psu. Ko će to platiti? Nisam siguran da će i jedan općinski vijećnik dignuti ruku da optereti budžet Zenice sa jednom tako visokom cifrom, koja se po procjenama kreće oko 1 milion KM godišnje, a ne obezbjeđuje rješenje problema. Nisam u to siguran, jer dječiji doplatak iznosi od 9 – 13 KM na mjesečnom nivou, ovisno od kategorije primaoca dječijeg doplatka, a primanje demobilisanog borca je 150 KM na mjesečnom nivou, pa se jasno vidi da su nam psi lutalice deset i više puta vrjedniji od djece, a u rangu su sa demobilisanim borcima. 

Izgradnja azila neće riješiti problem, izgradnja azila može dovesti do djelimičnog saniranja posljedice problema jer psi koji se nalaze u gradskoj jezgri su samo posljedica. Pravi korijen problema leži u okolnim naseljima i selima. Pravi izvor problema su oni psi koji se nekontrolisano razmnožavaju u okolnim selima i čije mladunce svako malo njihovi vlasnici dovlače kombijima i privatnim vozilima do ulaza u grad. Taj problem općinske strukture nikada neće riješiti jer ulazak u okolna sela i pokušaj da se urede te sredine iziskuje sukobe sa glasačkim tijelom koje bira općinske vijećnike, a to stranka na vlasti nikako ne želi. A do sukoba sa „glasačkim tijelom“ bi došlo sigurno kada bi ste pokušali stanovnicima okolnih naselja objasniti da moraju registrovati pse, vršiti redovan veterinarski pregled jednom godišnje, sterilizirati ih i na kraju čipovati kako to zakon propisuje. Koliko su stanovnici okolnih naselja koja gravitiraju gradu nezainteresovani da rješavaju taj problem pokazuje podatak o pokušaju besplatne sterilizacije pasa iz okolnih naselja kada je steriliziran slovom i brojem 1 (jedan) pas. Svaki komentar je suvišan.

Pored ove dvije zainteresovane strane – građane i općinsko vijeće, postoji i treća strana u vidu nekog udruženja za zaštitu životinja „Šapa“, koja se konstantno poziva na zakon o zaštiti životinja i blokira tzv.“nehumano“ uklanjanje pasa sa ulica Zenice. Ignorišu oni činjenicu da zvanične statistike kažu da se u Zenici dnevno zabilježi jedan napad pasa lutalica, odnosno ne ignorišu nego to pripisuju lošem ophođenju ljudi prema psima koji sasvim normalno pokušavaju da (pre)žive u svom prirodnom okruženju. Grad je, dakle, postao prirodno okruženje za pse, a što priznaćemo i nije daleko od istine. Ono što ljudi bliski „Šapi“ ne žele da shvate je činjenica da su ovi psi koji lutaju našim ulicama, sve osim „najbolji čovjekov prijatelj“, na žalost ovi psi koji lutaju našim ulicama su psi sa PTSP-jem, na granici pucanja, izuzetno opasni za svoju okolinu. Možemo ih lako nazvati štetočinama, poput pacova, jer su spremni da napadnu ljude i uništavaju njihovu imovinu. Naša djeca odrastaju u strahu od „najboljeg čovjekovog prijatelja“ i upitno je da li će ikada u budućnosti moći razviti normalne osjećaje prema bilo kojem psu, ma kako umiljat bio. Posmatrajući ovako stvari sasvim je jasno da je „Šapa“ samo jedna organizacija preko koje pojedinci iz iste iskorištavaju sistem u ličnu korist, a ne obazirući se na potrebe članova te organizacije koji su tu zaista srcem ušli, ne obazirući se na potrebe stanovnika Zenice i na kraju ne obazirući se na potrebe samih pasa lutalica čije interese navodno štite.

Gdje je rješenje? Lično sam mišljenja da postoje dva puta rješenja ovog problema, budući da se Općinske vlasti (sada je to već jasno) bez jačeg pritiska, neće ozbiljnije upustiti u rješavanje istog. Jedan je pravac da će ljudi uzeti stvar u svoje ruke i krenuti da rješavaju problem na svoj način, što bi moglo dovesti do jako ružnih scena po ulicama Zenice, a drugi pravac je masovne tužbe protiv Općine usljed napada pasa lutalica, što bi moglo dovesti do neke ozbiljnije reakcije vlasti budući da bi se time direktno uticalo na raspored budžetskih sredstava. 

Generalno gledajući sve što bude slijedilo u narednim godinama, a tiče se ne samo ovog nego i ostalih problema koje grad ima, je samo direktna posljedica ignorisanja tih problema u prošlosti. Zbog toga moramo biti spremni da platimo visoku cijenu rješavanja nakupljenih problema.

A visoku cijenu saobraćajne nekulture već počinjemo plaćati i to u ljudskim životima. Primjer tome je ubistvo bicikliste kojeg je nepoznati vozač udario i pobjegao s lica mjesta, a da ne pokuša pomoći čovjeku. Namjerno sam napisao ubistvo, jer se takav čin ne može drugačije nazvati. Rezultat je to lošeg rada saobraćajne policije u Zenici, rezultat je to njihovog nedjelovanja prema kabadahijama i manijacima u jurilicama, gledanja kroz prste i ne kažnjavanja saobraćajnih prekršaja od pogrešnog parkiranja, pričanja na mobitel, ne stajanja na pješačkim prelazima, trkanja po gradu ... Molim sugrađane da otvore šestere oči, bar dok naša saobraćajna policija ne počne raditi svoj posao.

Što se sporta tiče, samo par informacija. Prvo treba spomenuti pobjedu rukometaša Čelika nad novim prvakom države Borcem iz Banja Luke. Momci su bez najboljeg igrača Kadića uspjeli smoći snagu i pobjediti favorizovanog protivnika u posljednjem meču sezone pred svojom publikom. Ostalo je još da se „odradi“ gostovanje u Gradačcu čime će još jedna „uspješna“ sezona rukometaša biti okončana, a klub će po svemu sudeći završiti na četvrtoj poziciji. Ono što uprava kluba prioritetno mora rješavati je problematika slabe posjete na utakmicama, odnosno traganje za modalitetima popularizacije rukometa u Zenici. Sramotno je da ekipu koja bilježi tako dobre rezultate prati svega 200-ak najupornijih gledalaca. Također, neko iz kluba bi trebao odgovoriti zašto su Robijaši nepoželjni na rukometnim utakmicama i uopće na utakmicama koje se odigravaju u Areni?

Ovom prilikom čestitam juniorima KK Čelik na osvojenom trećem mjestu na juniorskom prvenstvu BiH u košarci. Zauzeti treću poziciju, odmah iza takvih klubova kao što su Spurs Sarajevo i Široki brijeg je svakako ogroman uspjeh za našu košarku i vraća nadu u budućnost ovog sporta u Zenici. Ovim putem čestitam treneru Kaknji i svima koji su učestvovali u kreiranju ovog uspjeha i želim im i dalje uspjeh u radu i dobre rezultate.

Kenan Ć. Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.