Tarik Filipović je vjerovatno najpoznatiji Čelikov navijač. Svaki svoj posjet Zenici iskoristi da obiđe stadion, i da pogleda trening i utakmicu svog voljenog kluba. Ovaj put će prisustvovati i utakmici koju crno-crveni u subotu igraju protiv Sarajeva. Svjestan je Tarik važnosti ove utakmice za našu ekipu, pa će doći da da svoju podršku sa tribina. U nastavku pročitajte razgovor koji smo s njim danas obavili.
{gallery}nkct{/gallery}
nkc.ba: Iako zadnja dva desetljeća živite u Zagrebu, ljubav prema Čeliku nije oslabila?
Tarik Filipović: Ja sam ti taj tip, prva ljubav je vječna. Nikada nisam promijenio marku automobila, a ako me žena ne ostavi neću se ni razvesti. Čelik je tu nešto posebno, teško je to ljudima objasniti. Znam puno raje koji nakon dvije-tri loše utakmice okreću leđa klubu. Kroz naš klub je prošlo puno i igrača i ljudi, ali ja jednostavno ne mogu nevoljeti Čelik. Meni je Čelik prije svih njih i uvijek na prvom mjestu. To uzbuđenje kada sam kao klinac dolazio na utakmicu, i pri ulazu na tribinu kada vidim taj komad zelenog terena hoće srce da mi iskoči. To više nikad nigdje nisam doživio, a obišao sam sve svjetske stadione. Meni je jedini put pozlilo na utakmici prije 5-6 godina protiv Sarajeva ovdje, kada je bilo 0-0. Teško je takve stvari opisati i objasniti. Ja sam i trenirao tu, sa Bolom i ekipom. Milojica Trifković mi je bio trener, ali brzo sam odustao i otišao u glumačke vode. Bez obzira na moju odsutnost iz Zenice uvijek sam pratio, i uvijek sam znao i ko igra i kada igramo i kako smo igrali. I sekirao sam se i radovao, naravno. S obzirom da volim nogomet, dolaskom u Zagreb sam počeo ići na utakmice Dinama. Volim tu raju, volim ići nedjeljom na utakmice, ali Čelik se jednostavno ne može mjeriti s tim. To je prva i osnovna ljubav.
nkc.ba: Jel pamtite neke anegdote iz svog navijačkog života sa Čelikom?
Tarik Filipović: Svi pamtimo utakmicu u Solinu, ali ja pamtim i druge stvari. Sjećam se famozne utakmice sa Prištinom kad sam se isplakao ko nikad u životu. Veliki doček na stadionu je tada bio. Kasnije se ispostavilo da je to namješteno, ali mi nikada nismo vjerovali u to. Sjećam se i kad je Tonči Gabrić bio golman Čelika, i Đurovski je izvodio penal za Partizan. Ja sam se s juga dreknuo Tončiju da će odbraniti. Tonči me čuo, okrenuo se i mrko pogledao, ali i odbranio penal. Nedavno sam upoznao Tončija i sjetili smo se te situacije. Tonči jako voli Zenicu, tu je divne trenutke proveo, čak je i sina Dragu htio poslati u Čelik. Sjećam se i naših „mesara“ iz zadnje linije, pa kad je Piksija pokupio Rasim Ahmetović, cijeli stadion se sledio. Volio sam Bešu, Buzu, Milidraga i Darka Nestorovića za kojeg mi nikad nije bilo jasno kako daje golove. Sjećam se i kad sam zamalo poginuo u Sarajevu. Kao dječak sam sa navijačima vozom išao na utakmicu, Pujdo nam je vođa bio. Zagađali su nas tamo flašama i kamenicama, al sva sreća dobro se završilo.
nkc.ba: Dvadeset i nešto godina poslije, bliski ste Čeliku. Na koji način možete pomoći Čeliku? Od kako ste stekli popularnost niste se libili saradnje sa vodstvom Kluba?
Tarik Filipović: Naravno da ću uvijek biti tu. Nisam Berluskoni da dođem sa koferom para, ali uvijek pokušavam da posredujem u pronalasku nekih sponzora. Čelik je klub u kojem je lijepo reklamirati. Sada je teška ekonomska situacija svugdje, pa se na tim marketinškim stvarima svi budžeti režu, ali nadam se da ćemo uspjeti i da će uskoro krenuti naš niz dobrih rezultata i pozicije na čelu tabele. Nadam se već od iduće sezone. Ko god je bio tu u klubu, ja sam bio na usluzi, jer sam tako odgojen. Nikada nisam slušao čaršiju i čaršijske priče i uvijek sam Čelik stavljao ispred sebe i ljudi koji su tu, i tako će uvijek biti.
nkc.ba: Na stadionima u BiH, ali i Hrvatskoj jako je loša posjeta navijača. Šta mislite kao navijač i ljubitelj nogometa koji su koraci da se publika vrati na stadion?
Tarik Filipović: Tome je najviše kriva ekonomska situacija. Jedino Split i Zenica su zapaljive sredine gdje se nakon 2-3 pobjede može napuniti stadion. Kod ostalih je drugačije. Ljudi su željni kruha, nemaju kad razmišljati o nogometu. A pogotovo sa ovim neredima na stadionu. Ja sada moram razmisljati da li da dovedem dijete na stadion. Pogotovo nakon onog što smo jučer vidjeli u Banja Luci. Sva sreća pa takve stvari se ne događaju u Zenici. Mi smo uvijek bili dobra publika i protivnika koji je bolji nagrađivali aplauzom. Ja živim za dan kada će gostujući navijači moći dolaziti slobodno u svojim obilježjima i da ih niko neće moći dirati, al onda kad uđu na stadion, da im se noge odsjeku od navijanja i atmosfere, a ne od straha za vlastiti život. Možda se to neće nekome svidjeti, ali ja razmišljam tako.
nkc.ba: Posredovali ste u dogovaranju prijateljske utakmice između Čelika i Dinama. Dokle je to došlo?
Tarik Filipović: To je u principu dogovoreno. Još uvijek samo datum visi. U Dinamu se događa sukob rukovodstva i navijača, pa oni gore to malo otežu. Ali oni ce doći sugurno, jer su mi dali riječ. Oni se boje tih navijača koji ih svugdje prate i prave probleme. Iskreno, ovdje sumnjam da bi bilo problema. Zenica je uvijek dočekivala i ispraćala protivnika sa aplauzom. Nikada nakon poraza nismo vrijeđali pritivničke igrače, samo naše. Dinamo će doći u Zenicu, samo je pitanje da li u maju, na ljeto ili na jesen.
nkc.ba: Imate četverogodišnjeg sina. Da li je već počeo da prati utakmice?
Tarik Filipović: On je malo pogubljen još uvijek između Čelika, Bosne i Hrvatske. Ali, ima dres, ima šal tako da su svi preduslovi da bude novi Robijaš tu.
nkc.ba: Dolazite u subotu na utakmicu?
Tarik Filipović: Naravno da dolazim. Ova utakmica nam je važna i rezultatski, a i zbog atmosfere. Treba nam da uđemo u mirne vode, a pobjeda nad Sarajevom će nam pomoći da popravimo atmosferu u gradu i u ekipi. I ovim putem pozviam navijače da dođu u subotu u što većem broju, da podržimo naše momke. Čelik je uvijek imao veliku podršku sa tribina.
{!jomcomment}