Naravno, nemoguće je višak emocija proizvesti s predumišljajem. Nikada nisam razmišljao na način: "E, sad ću TO uraditi, pa će me TO inspirisati za neku priču." Naprotiv. "Trenuci" se dese slučajno, imaju banalna uporišta, a vrlo često ih prouzrokuje neka moja osobina koja baš i nije za pohvaliti – što je danas i bio slučaj. Priča koja slijedi sigurno ne bi nastala da sam ja neki revnosni činovnik – čovjek koji svako veče legne na vrijeme kako bi se ujutru probudio odmoran, koji se svako jutro brije kako bi na poslu izgledao uredan, koji ima kožni novčanik u čijim su mnogobrojnim pregradama smješteni papirni i gvozdeni novac, kartice, slike žene i porodice i – za svaki slučaj – jedan kondom... Ove priče ne bi bilo bez moje lijenosti.
Juče sam kupio kesicu brijača za "polujednokratnu" upotrebu. Planirao sam brijanje prije odlaska na spavanje. Ušao sam u kupatilo s namjerom da se obrijem. Sve se završilo na namjeri. Mrsko mi je bilo razmazati pjenu za brijanje po licu, otvoriti kesicu s brijačima i uzeti jedan, povlačiti poteze i oprati višak pjene s lica nakon svega. Vratio sam se u sobu, zapalio cigaru i zauzeo svoj omiljeni položaj: horizontalu. Tada mi je pala na pamet berbernica pored koje svako jutro prolazim na putu do posla. Odluka je donesena: 22.05.2013. godine, prvi put u životu, biću obrijan od strane berbera, a to će se desiti na polusatnoj pauzi. Bradat i zadovoljan sam otišao na spavanje.
Ta mala skromna berbernica ima posebnu priču. Čiste svijesti i zdrave pameti nazivam tu radnjicu berbernicom, a ne frizerskim salonom ili – ne dô bog – studiom ljepote. Radnja pripada nekom davnom vremenu, vremenu koje se nikada neće vratiti, vremenu u kojem je odlazak berberu predstavljao ceremoniju, razlog za druženje s drugim ljudima, razgovor, bosansku kafu u bakarnim džezvicama... Na prste jedne ruke se mogu izbrojati berbernice u današnjoj Zenici. Dominiraju svemirski frizerski saloni u kojima se sve svodi na uslugu i plaćanje te usluge.
Vlasnik te berbernice bio je očev tetak, koji je nedavno umro. Bio mi je šišani kum. Otac me je često vodio na šišanje. Sjedio sam na dječijoj, visokoj stolici. Tetak je radio dok ga je zdravlje služilo. Poslije je morao nekoga da zaposli.
Bio je veliki navijač Čelika. Fanatik. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, na zapadnoj tribini stadiona Bilino polje postojalo je nekoliko numerisanih mjesta za tetka i kompletnu njegovu porodicu koja je dolazila na utakmice Čelika. (Dva sina, žena, mati i otac.) Volio je reći: "Sine moj, ja sam ti išo avionom u Prištinu kako bi' gledo svog Čelika." Ni gostovanja se nisu propuštala. Na njih je često išao s mojim ocem, koji i dan-danas često prepričava alkoholne dogodovštine s tetkom, od Triglava do Đevđelije. Tetka je bila vrhunska kuharica, pa se nerijetko znalo desiti da kompletna ekipa Čelika dođe na večeru u njihovu kuću. Bila je to velika ljubav prema jednom fudbalskom klubu. Usudio bih se reći i neponovljiva. Posljednjih godina života tetak je imao zdravstvenih problema, pa nije mogao ići na stadion, a siguran sam i da je bio pomalo razočaran onim što se danas naziva Čelikom, kompletnom tom šumskom ligom u kojoj Čelik igra i šutiranjem lopte koje samo podsjeća na fudbal, a ustvari se radi o nekom sportu koji još nije zvanično izmišljen. Žao mi je što sam bio spriječen da odem na njegovu dženazu. Tetka je nastavila voditi biznis u berbernici, zajedno sa zaposlenim radnicama.
Dočekao sam nekako pauzu na poslu. Ušao sam u berbernicu, prvi put nakon desetak godina. Vrijeme kao da je unutra stalo tamo neke osamdeset šeste. Dočekali su me nasmijana frizerka starinskog kova, dvojica penzionera koji su sjedili za drvenim stolićem, čitali Oslobođenje i (što me je posebno prijatno iznenadilo) beogradsku Politiku i pili bosansku kafu, zidna fotografija na kojoj se nalaze tetak i Tonči Gabrić, nekadašnji golman Čelika i Hajduka. Sjeo sam na stolicu i naručio brijanje. Iskoristio sam nekoliko minuta u kojima je radnica pripremala pjenu i britvu kako bih osvježio uspomene iz djetinjstva. S jednog zida posmatrao me je Maršal Tito, uslikan pred kraj života. Titove fotografije se nekada nisu miješale s drugim fotografijama. Ostali zidovi su prepuni fotografija vezanih za tetkovu ljubav prema Čeliku. Na jednoj sam prepoznao Fadila Talića, nekadašnjeg kapitena Čelika, u društvu Momčila Moce Vukotića, legendarnog centarfora Partizana. Pružaju ruke jedan drugom na centru stadiona Bilino polje, koji je ispunjen tako da ni šibica nema mjesta da padne. Na drugoj se nalaze tetak i Vladimir Petrović Pižon, jedan od najboljih igrača u historiji fudbalskog kluba Crvena zvezda i četvrta "Zvezdina zvezda". Tu je i barem desetak fotografija ekipe Čelika kroz historiju. Meni su bile najinteresantnije ekipe koje ja pamtim i koje sam gledao svojim očima, a to su generacije Čelika u drugoj polovini osamdesetih, iz kojih se najbolje sjećam Enesa Bešića i Milorada Ratkovića, igrača koji su poslije završili u evropskoj i svjetskoj Crvenoj zvezdi. Sjećam se i Mirze Golubice, Ivana Fileša, golman je bio Crnogorac Zoran Radović...
Upoznao sam se s radnicom. Žena se zove Gordana. Priuštila mi je desetak nezaboravnih minuta. Čovjek je najnježniji prema samome sebi, a ja sam siguran da ne bih mogao biti toliko nježan prema svome vlastitom licu. Pravi starinski majstor. Današnje moderne frizerke uglavnom nastoje da im posao što brže ispadne iz šaka, i najviše se trude da ti se digne dok te šišaju. Gordana je pričala kako sam ja peta mušterija za brijanje ove godine. Zanat totalno izumire, ljudi se briju kod kuće i nemaju vremena za ceremonije. Saslušao sam je kako bih saslušao i svoju majku. Sve što je ispričala – ja sam pretpostavljao. Pohvalio sam njen rad na kraju, a ona me je osvježila kolonjskom vodom iz plastične bočice na kojoj nema nikakve oznake, pa je za pretpostaviti da je nabavlja u većim količinama i poslije pomalo sipa u tu bočicu. Neki poseban, starinski miris, koji nema veze sa Axe-om, Adidasom i ostalim novokomponovanim komercijalnim sranjima. Nagradio sam njen rad bakšišom, pozdravio se i izašao iz radnjice na prohladno zeničko jutro. Desili su se "trenuci". Shvatio sam to vraćajući se na posao, kada se miris nikotina "udružio" s mirisom kolonjske vode i napravio kombinaciju mirisa u kojoj uživam. Imao sam osjećaj da čitav svijet miriše na tu kolonjsku vodu. Bio sam svjež, dotjeran, zadovoljan i sretan. A imao sam i priču koju upravo završavam, a miris još nije izlapio...
P. S. Za (starije) ljude iz Zenice: berbernica se nalazi na Carini, prekoputa Mašinskog fakulteta, a vlasnik je bio Hajro-brico, čuveni navijač Čelika.
P. P. S. Inače se brijem jednom sedmično. Srijeda će odsad biti moj dan za brijanje...
Pukovnik Aurelijano Buendija
foto: arhiv
Zenica: Bilino Polje Sezona 1986-87
FK Čelik Zenica: Hadžialagić, Ratković, ??, Gabrić, Fočić i Đurđević (GORE), Bešić, Vešović, Isaković, Grcić, Nestorović i Vlaisavljević (DOLE)
1980' tih godina prošlog vijeka
