Ranjavan više puta, veliki borac, nije ni tad puno pričao, nije ni trebao, on se borio. A sad, gledam ga a ispod vrata sunce uslikalo onaj težački „v“ duborez, skoro pa kožu progorilo, napele se one vratne žile ko strune violinske, spremne samo da puknu a nikako zasviraju.

Bio, kaže u školi, dijetu a sad ide u općinu  da nekome ..., pa nastavi, onako pozdravno,  kako to čine mnogi Bosanci i bez razlike Hercegovci, a nikad to pozdravno ne izvedu do kraja. Zatim poče redati sve i svakome  od zlatne kašike do tavina drška, pa se raspamećen i psovkom još podboden ko ranjena zvijer razmaha, kakvog ga nisam vidio ni kad smo jurišali po onim gudurama na Vlašiću te godine našeg upoznavanja, ni kada smo bolesni i zaraženi kojekavim zarazama poslije mjesec došli baš pred općinu, onu istu pred koju on sad hoće, ni tad mi nije izgledao tako crn, lica ukočenog, suncem opečenog, a oči ko munje nebeske kad sijevnu poput mača sijeku ovaj lipanjski zrak.

Zape i za vjeru i tu nađe krivca i poče mi opisivati kako smo i tu podbacili, pa ga htjedoh tu zaustaviti a on se istrže  ne suprostavljajući se meni nego nekom nevidljivom na spram njemu , rukama mlatarajući, onim težačkim koje su mitraljez nosile  lakše nego li neke olovku, poče mi se pravdati. 

-Kako neću, veli on, znaš li ti ko je u Nemili dobio plastenik, pita on mene?

-Jok bolan, otkud ću znat.

- E dobio ga onaj što je ratovo u Švedskoj, gore sa irvasima, dok smo ja i ti bubrege ostavljali po Vlašiću, onaj Šved ga dobio, eto ko.

- Kako to, upitah nesmotreno, ne sluteći da ću ga dodatno bocnuti, a on će.

-Jebo ti nas, za šta smo se borili, on ima pare eto kako, a čime ću ja, jedino guzice da dam.

Poslije ovog, nastavim klimati glavom na njegov monolog, pun očaja, pun one očinske nemoći u koju se stisnuo kao u procjep, u procjep vlastite gordosti i nepredavanja muci, onaj fajterski duh gurao ga je ponovo na prvu liniju, baš kao te devedesetdruge kada smo zajedno u farmericama i patikama otišli na Vlašić a završili, završili nigdje.

U glavi mi se počeše ređati slike tih jebivjetara koji se pitaju ili su postavljeni da se kobajagi pitaju a odlučuju drugi na mjesta predsjednika raznijeh boračkih udruženja i udruga od njih stotinudvadesetsedam registrovanih i viđoh sajdžiju koji čitav rat  virio iz svoje sajdžijske radnje a danas pred džamijom ljubi redom ove viđenije iz vlasti i predsjednik je jedne ot tih boračkih-neboračkih organizacija. Vidim i onog predsjednika na federalnom nivou što čitav rat branio bolnicu da je ko ne opkoli a Zenica  oslobođena  još početkom juna mjeseca, morebit nije znao pa u dokolici vozikao preljubnice  ili kako se već zovu žene koje su tuđe, put lašvanske petlje u golfu „jedinici“ metalik zelenom. Kasnije,  kada  ga izdade ona muška snaga, zabilježi ga kamera gdje traži od sekretarice samo da pipne. Pippp...  o ovome toliko jer ga vlast koja ga postavi ni za uho ne povuče zbog ove sramote.

 I redaju se slike, redaju se i imena ali neću ih ovdje spomenuti, oni su toliko meni bezlični i amorfni, makar ih ova i svaka druga vlast u pamuk  povijala, oni su meni ništa.

Samo me brine moj saborac, znajući njegov ponos, njegovo časno držanje, kad smo „ikar“ konzervu dijeli na više dijelova, sad mi ne izgleda toliko strpljiv i saburli. 

Brine me, još puno mojih saboraca koji samo  zavrijede pažnju na smrtovnicama ili ti čituljama, bivaju pročitani posljednji put i nikad više niti su bili, niti će biti.

Brine me što već toliko  godina kako reče jedan učen alim, vješt peru,  gledamo u fontanu sa zatrovanom vodom a ne upiremo prstom u onog što je zatrova.

Brine me, kako reče, uvaženi pisac, filozof, pjesnik, profesor, rođeni Zeničanin, što Zeničani mazohistički uživaju u vlastitoj provincijalizaciji,  a ja ću dodati, svojim nakaradlucima, sitnošićarskim talovima, lažnopatriotskim domoljubljem.

Eto to me brine, dok demobilisani borac koji je ratovo u Švedskoj razapinje svoj plastenik, da bi posijao nako švedsko voće i povrće,  a mi i dalje kupovali zamjensko meso umjesto bubrega, pipajući svoje kojih više nema.

PIŠE: SAID ŠTETA