Autor: Jasmin Mujanović,Politicsrespun.org
Prijevod: Marina Kelava, H-Alter
Najveći svjetski proizvođač željeza ArcelorMittal, koji je od 2011. godine ostvario 93 milijarde dolara prihoda, u vlasništvu je indijskog milijardera Lakshmija Mittala. Iako je željezo jedan od esencijalnih gradivnih blokova modernog svijeta, opsceni profiti ArcelorMittala nameću pitanje "kako je moguće zaraditi toliko novca"?
Ispada da su profiti uvelike potpomognuti ekonomskim pustošenjem i uništavanjem okoliša postratnog dijela jugoistočne Europe, Bosne i Hercegovine.
Srednjobosanski grad Zenica desetljećima je bio jedan od industrijskih središta regije. Željezare u toj regiji, prije izbijanja rata između 1992. i 1995, zapošljavale su 25 tisuća ljudi i činile perjanicu jugoslavenskih proizvodnih kapaciteta. Danas je taj broj nešto iznad tri tisuće, a vlasnik, kompanija ArcelorMittal, planira daljnje smanjivanje broja radnika, tvrde lokalni sindikalisti.
No, ova priča nije toliko o bagatelnim cijenama po kojima su strane korporacije kupovale masivne industrijske komplekse širom bivše Jugoslavije, često samo kako bi ih rastavile i prodale u dijelove.
Šira priča govori o masivnoj zoni ekološke katastrofe u koju je korporacija pretvorila Zenicu i njene željezare, koje čak ni na vrhuncu proizvodnje u vrijeme Jugoslavije nisu stvarale ni djelić zagađenja koje proizvode danas.Snimka govori za sebe.
U jednom od najvećih prosvjeda u bližoj povijesti, građani Zenice okupili su se u subotu simbolično pet do dvanaest kako bi zahtijevali promjenu prakse i od korporacije i od kronično nesposobnih i korumpiranih lokalnih vlasti. I jedni i drugi, obećali su naravno investicije u tehnologije za održivu proizvodnju i opremu za mjerenja. Iz nevezane priče, "svake sekunde korupcija u BiH odnese 24 eura." Nemamo ništa nego najviša očekivanja od ovakvih odgovornih kleptokrata koji poštuju zakone.
Ovo je ujedno dobra prilika da se podsjetimo drugog dara ArcelorMittala narodu Bosne: Orbite ArcelorMittal, spomenika u Londonu sagrađenog uoči Olimpijskih igara 2012. godine. Dar za narod Bosne, pitate? Pa ne baš. To se prije može opisati kao nevjerojatno sramotno nepoštovanje.
2004. godine ArcelorMittal se pojavio kao ozbiljan igrač na bosanskom tržištu, kupivši "gomilu rudnika željezne rude u Bosni, uključujući i onaj smješten na bivšoj lokaciji koncentracijskog logora koji su vodili bosanski Srbi. Obećanje enormnog profita proizvođaču je željeza lako utišalo sve etičke zabrinutosti koje su pratile kupnju toga mjesta." "Etičke zabrinutosti", poput činjenice da je jedan od rudnika, Omarska, bio dio koncentracijskog logora za vrijeme rata. Prema nekim izvještajima, na tom je mjestu sistemski ubijeno između četiri i pet tisuća ljudi. Ukratko, Omarska i šira regija Prijedora bili su jedan od epicentara genocida u Bosni.
Pri kupnji toga mjesta ArcelorMittal je obećao preživjelima izgradnju memorijalnog centra, kako bi se komemorirali užasi koji su se tamo dogodili. To je bilo 2005. godine.
Ali obećanje je brzo izgubilo zamah, i 2006. godine je kroz pripajanja novostvoreni div proizvodnje željeza ArcelorMittal zaustavio memorijalni projekt, promijenivši stav u skladu s izjavama lokalnog gradonačelnika kako je logor Omarska djelovao samo kao "tranzitni i centar za ispitivanje". Na godišnjicu Dana pobjede ove godine, 9. svibnja, preživjeli su doživjeli konačni šok kada im je u potpunosti zabranjen prilaz logoru. Samo tri dana poslije u londonskom je Olimpijskom parku službeno dovršena i otkrivena 377-vfoot visoka i 35 milijuna dolara teška Orbita ArcelorMittal, spremna dočekati mase u srpnju. Ulaznicu od petnaest funti čak je i njen autor Anish Kapoor smatrao pretjeranom.
Možda je bosansko iskustvo s ArcelorMittalom marginalno kada se usporedi s većim i sistematiziranijim oblicima korporativnog kriminala koji posebno napada Globalni Jug. Međutim, to je iskustvo također paradigmatično posebno za Kanađane danas, zahvaćeni rastućom snagom pokretaIdleNoMore, pokreta koji se tiče zaštite naše dijeljene ekosfere kao i sjećanja na povijest zlostavljanja i istrjebljenja.
Zato što je Bosna mala zemlja, a Bosanci osiromašeni ljudi, na periferiji blještave mega federacije Europske unije neobične zamisli, kao što su standardi za zagađenje i poštovanje za one koji su preživjeli genocid, ne vrijede mnogo. Zašto ArcelorMittal mrzi Bosnu? Ne mrze oni Bosnu nego ih jednostavno nije briga - što je u stvarnosti mnogo gore. Jeftini resursi, jeftina radna snaga i izostanak pravnih obaveza su ono do čega je ArcelorMittalu, kao svakoj drugom kapitalističkom poduzetničkom projektu, stalo. Zato, Bosna.
U međuvremenu, aktivisti Eko foruma iz Zenice najavili su daljnje akcije i prosvjede protiv korporacije i lokalnih vlasti. U zimi nezadovoljstva, u grabežljivom ždrijelu globalnog kapitala, od Kanade do Bosne trebali bismo zapamtiti - promjena se događa, ali tek kada prestanemo biti dokoni.
Tekst sa Abrašmedija.info autora Jasmina Mujanovića originalno je objavljen 22. 12 na engleskom jeziku na politicsrespun.org.
