16 Juni 2024
FacebookTwitterOva adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
ponedjeljak, 06 Avgust 2012 20:56

Dnevnik ZE zemljotresa-10.dan

DNEVNIK ZE ZEMLJOTRESA - Autor: Kerim Sačak - donosimo 10. dan

 

Dan 10.

Osvanula je nedelja nakon mirne noći. Iako je neradni dan na nogama smo bili već oko pola 8. Danas nam je divan dan pa mama mora praviti tortu svojoj curici. Ja sam bio zadužen za malo "sofisticiranije" zadatke. Išao sam kupiti piće i grickalice. Mama se zabavljala s tortom do termina koji smo zakazali za proslavu. Oko pola 2 svi su se skupili, "dernek" je započeo, svjećice se pogasile uz redovan okršaj koliko će koje dijete svjećica pogasiti i eto, napuni djevojka 4 godine. Raspremili smo za sobom i razišli se oko 17h.

Tek onda je započeo onaj pravi neradni dio nedelje. Kad legneš ispred TVa, a na 100 kanala digitalne kablovske televizije nema ama baš ništa. Pa ni na kanalima koji prenose dešavanja sa Olimpijade. Snimak do snimka, badminton, biciklizam, puštanje zmaja,.. atletika tek od 21h. Baš ću gledat atletiku u vrijeme kad nakon više od decenije prenose utakmicu Sarajevo - Čelik na TVu.

Ipak, TV shema me dobro "uljuljala" prije tekme. Sigurno bi i zaspao da me nije probudio telefon. Otišao sam do prijatelja da mu pomognem oko kompjutera, zapeo čovjek oko neke instalacije. Dok sam ja bio uz njega sve ga krenulo, tako da smo zajedničkim snagama otklonili probleme, a još sam se i ja razbudio za utakmicu. Otrčkaram do kuće, istuširam se, okrenem na Arena 1 i hajd reko da gledam derbi lige. Mislim da ću svoj komentar na večerašnju igru sudionika derbija ostaviti za neki skorašnji post na blogu. Sve što ću reći je da je sraz između klubova koji predstavljaju fudbalsku elitu u mojoj BiH bio je ujednačen, Čelik je do kraja uspio sačuvati mrežu i u Zenicu nam donijeti vrijedan bod.

Nakon utakmice okrenuo sam na omiljenu nedeljnu uspavanku te uz poručnika Horatija Caina polako sklapao oči. Oko 20 minuta do ponoći razbudi me novo ljuljanje. Na Vračevoj omiljenoj web stranici kažu 2,8 po Richteru nedaleko od mog grada. Nimalo ugodno za laku noć. Gledat ćemo se još malo Horatio, htio ja to il ne.

 

Dan 9.

Radna subota. Jedino jutro kad gasim alarm za buđenje na mobitelu. Nikad još nije ni zazvonio, uvijek ustanem prije njega, ali za svaki slučaj ga "navijem". Obzirom da od svih ukućana samo ja imam radnu subotu moram se iskrasti na najtiši mogući način. Ta iskradanja sam uvježbavao još u vrijeme dok je moja curica bila jako mala beba. Ona zaspi preko dana, a meni zatreba hljeba da ručam. Hljeb tek kupljen, još stoji u najšuškavijoj mogućoj kesi na dunjaluku. Takvih zadataka je bilo mnoogo, ali sam zato sada pravi ninja pri ustajanju i kretanju dok ukućani spavaju. S ovim se moja žena ne bi složila, al šta ću joj ja kad ima lagan san.

 

Radnim subotama smo ja i moj Dževdo uveli tradicionalno ispijanje kafe koje započnemo sat vremena pred otvorenje firme. Nikad ne znamo šta će nam biti tema za razglabanje, ali je bitno da bude vesela i inspirativna. Ipak nam valja subotu odraditi. Radni dan prošao je u pripremama dokumentacije. Čitav dan nisam oka makeo s papira. Nakon posla otišao sam na kratki stranački sastanak i ostao dva sata. Uvjeren sam da nam ni ovi izbori neće donijeti ništa novo, ali jednostavno ne mogu sjediti po strani i ne pokušavati učiniti nešto za naš grad. Pa ako ništa drugo, a ono da smetam onima koji nam ga unazađuju.

 

Moji su se vratili kući iz "izbjeglištva". Popustili zemljotresi, preselili se na glamočki teritorij. U večernjim satima izašli smo do TC "Džananović" da kupim nekakve gumene princeze za curicu. Nakon šetnje po Kamberovića polju vratio sam se kući i prvi put nakon 8 dana lijepo zaspao. Sutra je 4. rođendan mojoj djevojčici. Nadam se da su nas zemljotresi napustili za neki duži period i da svoj dnevnik, barem ovaj dio vezan za treskanje, završavam upravo sada rečenicom ... Laku noć Zenico i mirno mi spavaj.

 

Dan 8.

Jutros sam ustao naspavan. Noć je bila zemljotres-free. Tako svježem i odmornom nije mi se bilo mrsko obrijati na ćesrice. Poslije sam još imao vremena i doručkovati. Ne volim kad na poslu ogladnim oko 10 kad imam najviše posla, pa malo - malo ostanem gladan, a kad sam gladan ... nisam sav svoj.


Današnji radni dan bio je najzanimljiviji po tome što niko više nije ni pominjao zemljotrese. Jednu noć ne ljulja i ljudima se osladilo. Opet svi užurbani, nabijaju sebi nove stresove. I ja sam bio strašno stresna osoba, ali valjda godinama oguglavam na svašta nešto. Mene neke situacije koje bi druge slomile na živcima sad naprosto nasmijavaju. Evo za primjer danas, skoro čitav radni dan mi je prošao u ovjeravanju 5 listova papira. Ono što mi je trebalo oduzeti par minuta, pretvorilo se u farsu neviđenih razmjera. Oko 11 sati otišao sam do Opštine da ovjerim neku dokumentaciju za firmu. Red ko u bajci. Na automatu izvučem broj 245. Pogledam na displej, 97. Pitam osoblje koje ovjerava dokumentaciju da li im mogu ostaviti papire da mi ovjere nekad u toku dana pa da navratim pred fajront, koristim poznanstva - nisam nudio mito, a oni mi odgovore kako sigurno neće stići jer su u toku ovjere dokumentacija za Konkurse za prosvjetne radnike. Pokažem im svoj 245 listić i pitam vrijedi li čekati u redu, ali i na to pitanje dobijem negativan odgovor.


Spakujem dokumentaciju i odvezem se do opštinskog ureda u Perin han. Pomislim da tamo imaju manje posla, kad imam šta vidjeti. Djevojka ovjerava "sepet" dokumentacije za Konkurse. Pokupim se pa nazad u firmu. Obavim šta sam imao obaviti u nekih sat vremena, pa opet u Opštinu. Samo da naglasim da je tad već bilo 15:10. Uđem u salu, na displeju 189. Hajd, kontam, radno vrijeme im je do 16. Sačekat ću pa kako god. Čekajući gledam one radnike na šalterima. Na sedam šaltera red je samo na
ovjerama, a drugi uposlenici sjede besposleni već 20 minuta otkad sam ja tu. Sjede tako barem 2 sata i dok mene nije bilo. Načelnik službe sigurno je upoznat sa "vanrednim stanjem" oko Konkursa, a nije učinio ništa da rastereti barem jednog čolvjeka za ovjeru ostale dokumentacije. Onoliki prosvjetari i ostali ljudi na dvojicu redovnih službenika, samo zato što Načelnik službe nije imao mozga da to malo bolje organizuje. I hajd se ne nasmij, nasekirat se sigurno neću. Nisam se nasekirao ni kad je displej pokazao 244, a "ovjerači" rekli fajront. Priđem do jednog i zamolim da mi ovjeri barem tih 5 papira što čekam od 11 sati, a on meni kaže da se pečat mora zaključat u 10 do četri. Deset minuta prije kraja radnog vremena? Pa šta onda? Šta rade još deset minuta? Tuširaju se pa kući, ili? Sav posao mu je da izgasi računar i izađe iz zgrade. možda minut-dva drugih aktivnosti, ali deset?


Ostavim ja one papire u firmu pa kući. i kod kuće svi šute o zemljotresima. Dobro, žena ih nešto nije pominjala ni kad je drmalo u redovnim terminima, ali tata me zove i kaže da bi sutra već mogli lagano započeti povratak "raseljenih" njihovim kućama. Kažem ja, nema ljuljanja 24 sata i ljudi se odmah okuražili. Iskren da budem razmišljao sam da li da započnem kuckati današnji dan, ali činjenica da ne volim tek tako odustati od započetih stvari natjera me za tastaturu. Dok kucam današnja zbivanja još jedno ljuljanje za kraj, tek onako, da nisam džabe sjeo za komp. Bacim oko na Vračev link kad ono 4,6 po Richteru zatreslo negdje oko Glamoča. Ovaj drugi koji su registrovali pola sata kasnije, od 2,7 i 66 km od Zenice, srećom nisam ni osjetio.

 

Dan 6.


I srijeda me iznenađujuće dočekala sa prizvukom ženinog šminkanja u WCu. Poprilično naspavan obzirom na situaciju palim TV i kompjuter da prikupim materijala pred radni dan. Ne volim početi dan bez osnovnih informacija, kakvo se vrijeme očekuje, ima li poskupljenja, "žbira" li policija odnekud, jel Džeko potpisao za Juventus, i tako tih osnovnih životnih dilema. Curica je još uvijek u "izbjeglištvu" tako da uštedim vremena u pripremama za odlazak na posao, pa uspijem stići sa kolegama popiti i jutarnju kaficu prije nego popalimo postrojenja.

Iako se već pomalo izbjegavala tema oko podrhtavanja i dalje se vidjelo išćekivanje sljedećeg ljuljanja u očima ljudi oko mene. Kako koji kolega je pristizao na posao tako bi se suzdržavao pomenuti riječ "zemljotres". Sve do dolaska kolege kojeg smo od milja zvali Vrač, ali kojem u posljednje vrijeme tepam "Brlek". Prva stvar kad sjedne na radno mjesto je klik na emsc-csem.org da vidi je li bilo kakvog podrhtavanja, a da on slućajno nije osjetio. I tako svakih dvadesetak minuta. Tačniji je seizmolog od Drage Trkulje. Vraču nijedan zemljotres ne umakne.

Danas nisam imao mnogo posla van kancelarije. Obavljajući stvari modernom tehnologijom - mailom - uspio sam osjetiti blaži potres oko 12 sati koji je Vraču umalo promakao. Ipak, nekoliko sekundi kasnije samo se oglasio sa brojkom 2,4. Pomislih u sebi, ipak nisam prolupao. Sjetih se onih jačih udara kada su ljudi trkom napuštali domove uz opravdanje kako će uskoro uslijediti drugi i sad kad udari ovaj od 2,4 nitko ne bježi, kao da nakon njega drugi neće doći.

A nije mu dugo trebalo. Oko 14 sati osjetio sam još jedan jednako jak kao i onaj od podneva. Vraču je promakao, a nakon što je provjerio moje navode i on je potvrdio da je Zenicu pogodio novi od 2,4 po Richteru. Nažalost, bio sam u pravu. Ovo nam već ne da mira. A ne da nam mira, barem u krugu firme, ni kolega koji poput Mr. Beana plaši sve redom treskajući i lupkajući, dok se na prvo ljuljanje njemu noge prvom oduzmu. Radni dan se nastavio i do 17 sati nije bilo novog drmusanja.

Na putu prema kući doznao sam rezultat našeg Ensara Hajdera sa Olimpijskih igara. Kažu na radiju čovjek bio zadnji, ali je ipak doplivao do kraja. Pošaljemo 6 olimpijaca u London i najbolji rezultat od prvih troje je napravila Ivana Ninković koja je završila 5. - od pozadi. Jedva čekam Paraolimpijadu da im naši momci pokažu kako se bori za državni grb, jer Fazlija je onakav rezultat pravio, do prekjučer, zavezanih očiju. Zabavio sam se malo sa Olimpijadom, ručao sa suprugom, prošetao do "izbjegličkog kampa" u Crkvicama da malo obiđem curicu i roditelje, odnio im osnovna sredstva za preživljavanje (DVD i TV da curici puste crtane ne bil ušutila pola sata), i noć završimo sa pićem na Ušću ispraćajući prijatelja za zemlje Beneluxa.

Pomalo shrvani vratili smo se u gnijezdo oko 23 sata, obavili pripreme pred spavanje i još jednom ponovili taktiku u slućaju Ne daj Bože, i u krpe. Valjda će san na oči. Ipak nije bilo ljuljanja od 14 sati. Ipak, "krizni kutak" je još u pripravnosti.

 

ako niste čitali prethodne dane...
Dan 1.

Subota je, 28.07.2012. godine, rano jutro, pola šest. Svatko ko je imao priliku proći Zenicom danas od pola 2 izjutra rekao bi da je Zenica jedan strašno zanimljiv i aktivan grad, grad koji živi 24 sata dnevno. Ulice pune ljudi. Taj netko imao bi osjećaj da su svi građani na ulicama. I bio bi u pravu.

Negdje oko 1:15 ujutro Zenicu je pogodio iznimno snažan zemljotres. Mene je san već uhvatio, te sam u trenutku udara hrabro ustao iz kreveta, probudio suprugu i dijete i skupio ih na jedno mjesto u kući gdje sam smatrao da je najsigurnije. Ovako bi izgledalo da je riječ o scenariju za neki novi Marvelov film i da me zemljotres nije zatekao u dubokom snu i da nisam skočio vrišteći dok me žena nije opalila po čelu i rekla da curica nije u kući nego kod mojih roditelja. Malo smo se sabrali i razmišljali da li da napustimo zgradu, jer ipak smo na 8. spratu, dok nas drugi po redu zemljotres nije ipak ubjedio da to i učinimo.

U vremenu razmišljanja, vremenu između dva zemljotresa, prvo me nazvao otac da pita jesmo li dobro i da li može doći po auto da moja mama i kćerkica mogu jedno vrijeme provesti van zgrade, u kolima. Malo nakon tog poziva usljedio je i poziv mog kolege s posla koji me nazvao uvjeren da ja imam neku informaciju o tome šta s desilo. Razočaravajući odgovor je bio da nemam pojma jer nijedan radio ni televizija u to doba dana ne radi.

Supruga i ja smo se obukli i krenuli napolje. Ispred zgrade sam zatekao skoro pa sve stanare, ali i svog oca koji je došao po auto, pa smo svi sjeli i odvezli se do zgrade mojih roditelja da vidimo curicu. Kćerkica se više uplašila panike koju su stvorili odrasli bježeći iz zgrade, te onako pospana sjela u auto i ubrzo ponovo zaspala. Nas dvoje smo se pozdravili sa mojima, poljubili curicu i krenuli kroz grad malo prošetati. Nešto nam se nije išlo kući. Grad je bio pun ljudi. Parovi su šetali sa djecom u kolicima kao da je podne. Dok smo išli kroz Titovu ulicu vidjeli smo da je to sigurno najtrošniji dio grada jer je sa mnogo zgrada palo dijelova fasade, dijelova dimnjaka,... Najgore je prošao dimnjak iznad prodavnice "IDES", ispred radnje se nacrtalo desetak fotoreportera kako bi poslikali "štetu" i uz nekakav "zastrašujući" tekst dodatno isprepadali narod, jer to im je i posao, ekskluziva pa kakva god bila. Ljudi su jedni drugima već prepričavali kako je na internetu objavljeno da će za 2 sata Zenicu pogoditi razarajuči zemljotres, te da se građani opreme vodom i hranom i da napuste domove. Gledao sam ih zbunjeno ne vjerujući da je netko stvarno mogao tako nešto objaviti.

Zaustavili smo se kod fontane na vrhu Carine, pa predložim supruzi da sjednemo na čaj kod noćnog čuvara u firmu u kojoj radim, i njemu bi garant dobro došlo društvo. I bio sam u pravu, čovjek nam se strašno obradovao, a ja sam se iznenadio koliko se stvari oborilo sa polica u radnji, ali srećom nekih ozbiljnijih oštećenja nije bilo. Popili smo čaj i smirili mog radnog kolegu malo, a onda se oko pola 4 uputili prema stanu. Nije da nas je strah nešto posebno popustio, bar ne mene dok se žena kulirala, nego nisam više imao gdje đetati, a i pospani smo bili. Ljudi su još uvijek bili ispred zgrada riješeni da tamo dočekaju jutro. Mi smo se smjestili u krevet i odspavali do nekih 10 sati.

Dan 2.

Neradna subota, a ja nenaspavan. Ipak, sigurno naspavaniji od onih koji su jutro dočekali vani. Popalio sam TV i laptop da vidim šta se priča. Mediji su objavili da su sinoć Zenicu pogodila čak 4 zemljotresa. Prvi i najjači u 1:12 od 4,7 stepeni Richtera, drugi malo slabiji od 4,2, treći u 2:35 od 3,5, i posljednji, barem za danas, u 4:06 od 3,3 Richtera. Zanimljivo je da je ona vijest o najavi razornog zemljotresa zaista bila objavljena na portalu za koji sam vjerovao da nitko ne prati, zenica24sata, e pa ko ga je pratio i odspavao je sigurno. Zanimljivo će biti pratiti da li će itko sankcionisati onoga ko je postavio takvu vijest i širio paniku.

Dan je tekao normalno. Ljudi su jedni drugima prepričavali kako je ko doživio proteklu noć i svak bi pomalo ubacio "patku" da to izgleda strašnije ili smješnije. Koliko god se pojedinci pravili da su hrabro "preživili" prirodni udar na licu im se vidjelo da su zgrčeni i da išćekuju novo "ljuljanje". U 15:22 to im se i obistinilo. Zenica se opet zatresla i to na 3,0 stepeni Richtera, a dvadesetak minuta kasnije i na 3,3. Ta nova podrhtavanja, nimalo slaba i ugodna, unijela su strašnu nervozu u građane. Tlo se kontinuirano treslo i kao da nije imalo namjeru prestati. Možda se onaj luđak sa pomenutog portala nešto zamjerio "Nebesima" pa nas sad preko Ramazana baš uslijedi kazna zbog njegove sprdnje. Ali nadam se da se ta "predviđanja" neće obistiniti i da je ovo bio samo jedan ružan dan u Zenici.

Dan 3.

Iako mi je san protekle noći teško pao na oči, odspavalo se. Sreća nismo se ljuljali i jutro je bilo vedrije i ljepše. Curica je noćila kod mojih roditelja, ali smo je oko 10 sati pokupili i uputili se na bazen. Prvi put smo na nagovor moje svastike otišli posjetiti "Ribicu" u Vitezu. Do sada nismo baš imali finansijski opravdano stanje kućnog budžeta za takvu jednu ekspediciju, ali eto, dogovorili gorivo od mene, a ulaznice od nje i otišli, supruga, svastika, ja i četvero djece.

"Ribica" ništa megalomanski, ništa što se u Zenici ne može izgraditi brat-bratu za mjesec dana. Jedino što bi u Zenici onakav projekat pojeo 4-5 miliona iz budžeta dok se gladne oči zeničkih vlastodržaca nahrane. Najskuplja investicija su dva tobogana koja je Zenica na svojim bazenima imala kad ga je malo koji bazen imao u bivšoj Jugi. Sad nam pločice otpadaju i farba se "runi" sa skakaonice, čeka se da JP za održavanje bazena i ostalih terena ode pod stečaj, propadne, pa da nam ALMY napravi ALMY WASSER MASER i sav prihod umjesto u budžet grada smjesti sebi na račun.

Elem, mi se provedosmo na "Ribici", došlo vrijeme da mi iz Zenice idemo u Vitez i na kupanje i u shoping i na ribu i na ćevape, nedelja prođe mi ljuljanje ne osjetismo, iskupasmo se, osunćasmo i oko 17:30 polako u Zenicu. Dok smo se penjali prema našem spratu komšije pričaju kako je danas napokon bilo mirno i zemlja se nije tresla. Ušli smo u stan, curicu smjestili u krevet jer je od umora po pogledu već bila "na rezervi" i tek što je zaspala mi se ponovo uzdrmasmo. Možda 10 minuta do 19 sati i nekih 3,2 po Richteru. Ja i supruga se pogledasmo, a curica "ušečerila". Pola sata kasnije još jedan od 2,6. Nije baš sve OK po pitanju slijeganja zemlje u mom gradu. Ipak, ne predajemo se. Opet uz mnogo treme ušli smo u još jednu noć i jedva san na oči.

Dan 4.

Ponedeljak, radni dan. Ustali smo oko 10 minuta do 6 i supruga se polako spremala za odlazak na posao, dok sam ja "šaltao" kanale na TVu čekajući da se WC oslobodi za jutarnje brijanje. Svježe obrijan i namirisan obukao sam curicu, napravio joj frizuricu, pripremio torbicu i pravac obdanište, a onda na posao.

Na poslu se osjećala nervoza. Jedan od kolega već treću noć planira prespavati u svom autu, drugi opet planira ranije otići na odmor, a ni kod ostalih sugrađana ništa manje se ne osjeti strah koji se uvukao pod kožu. Podne se približavalo. Ja sam nakratko izašao van zgrade na teren u blizini. Na ulicama su pripadnici Civilne zaštite prolaznicima dijelili letke sa uputama kako se ponašati u slućaju potresa.

U povratku, negdje oko 11 sati strahota. Udar koji je potresao tlo pod nogama. Pomislio sam za trenutak da će se svi izlozi oko mene polupati, i to bi se vjerovatno i dogodilo da je potres bio duži. Kad sam ušao u firmu na radiju su javili da je Zenicu pogodio zemljotres jačine 4,5 stepeni po Richteru. Više nije bilo kalkulacija. Putem medija pozivali su roditelje da svoju djecu odvedi iz obdaništa. Moji roditelji su već izveli curicu, zatekli su vaspitaćice i djecu ispred obdaništa. Skupa sa curicom otišli su do zgrade da otac samo uzme najpotrebnije stvari iz stana i da se premjeste u Crkvice kod mog ujaka koji je sam u privatnoj kući malo novije gradnje. Pred zgradom je vidio da je sa njihove zgrade otpao veliki komad dimnjaka i dijelovi su se rasuli svuda po trotoaru.

Do kraja radnog dana, tačnije do 16 sati, zemlja se prestala tresti. U povratku kući prolazio sam kroz Titovu ulicu i vidio mnogo obrušenih fasada i dimnjaka, pa čak i pokoji oluk i crijep. Otišao sam do stana, a ispred zgrade sam zatekao "bruku" komšija koji su se spakovali na put, neko na more, neko na Boračko jezero, neko na vikendicu, neko kod punice,... Supruga i ja smo spakovali nešto hrane i pića i otišli do Crkvica obići curicu i moje roditelje. Fino su se smjestili kod ujaka. Malo smo ih smirili, napravili mali roštilj party u avliji i oko 21 sat izljubili curicu, te se pokupili u šetnju. Grad opet prepun. Ljudi ne smiju kućama.

Imali su i pravo. 21:45 i opet ljuljanje na 3,0 po Richteru. Strašno, ali ni to nas nije spriječilo da se uvućemo u naše gnijezdo i pripremimo za noć. Ovaj put smo opremili "krizni štab". Pored nosećeg zida, dalje od prozora i visečeg namještaja, poslagali smo jastuke kako bi se u slućaju onog potresa čije ime se ne spominje bacili na pod i pokrili u sklupčanom položaju. Ljudski mozak čudno radi u kriznim situacijama, oprostite na glasnom razmišljanju. Pod stresom ulazim u novu noć.

Dan 5.

Utorak i redovne jutarnje pripreme za posao. "Tanko" naspavan odlazim na radno mjesto. Curica je na prinudnom raspustu, a vjerujem i većina dječice. Na poslu svi ćute. Malo ko je spavao sinoć. Malo ko je uopšte bio u svojoj kući. Ja sam se spremao za put u Visoko. Planirao sam poći oko pola 11. Nepun sat pred planirani polazak novo podrhtavanje. Kolegama kažem da o
vom ima najmanje 3 stepena, a mal zatim na radiju javiše 3,2 po Richteru. Onako stresen spakujem se pa za Visoko. Po Visokom obavim sve što sam imao, malo istrpim simpatićna Visočka potpucavanja i pozive na boravak "na mirnom tlu" i krenem prema Zenici. Oko 18:30 sam završio sa poslom, stigao kući i uzeo da prezalogajim. Dogovorim se sa suprugom da izađemo u šetnju, spremimo se i oko 19:30, baš da izađemo iz stana, kad udari 2,6. Istini za volju, pomalo se počinjem privikavati na ove udare.

Stigli smo iz šetnje, uvukli se u krpe, prošvrljali po TVu i internetu i "sova". "Krizni kutak" još je aktivan.

Povezani članci (by tag)