Naravno, imamo i drugu stranu. Imamo ljude koji negiraju taj genocid, koji rade sve da bi još više zagorčali život tim ljudima. Od njih se ništa drugo i ne očekuje. Ja se pitam šta smo to mi uradili za Srebrenicu? Šta smo uradili da bi tim ljudima život bio manje gorak? O slatkoći života da i ne govorimo, oni su na to davno zaboravili. Mislite li da je ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem bitno hoćete li vi objaviti neku pjesmu na svom profili ili nećete? Mislite li da je ljudima koji žive u kućama punim vlage, koji se u koritima kupaju, bitno kakve viceve neko smišlja? Pozivamo da se ne zaboravi Srebrenica i srebreničko stradanje 11. jula, a samo zaboravljamo njihovo stradanje tokom ostalih 364 dana, i to u mirnodopskim uslovima. Mnogi će doći u Srebrenicu na taj datum, da bi iskazali svoju podršku tim ljudima.
Svi će onda i otići. Političari, mediji, vojska, vjerski službenici, a i sam narod. Čak i mladi koji su zdravi, sposobni i u mogućnosti, već su otišli tražiti svoju sreću u nekim drugim mjestima. Stariji neće. Njih srce vuče u rodnu grudu pradjedova, na njihovo ognjište. Za njih je život samo na tom mjestu, bez obzira koliko bio težak. A težak je. Itekako je težak. Zamislite kakav je to život kada zaplačete pred kamerama, jer nemate od čega živjeti, jer vas rođeni sin napada i dere se na vas jer su mu živci otišli od rata, kada živite u kući sa toliko vlage da se tušite od toga, da zbog te vlage morate piti čitavu kesu lijekova.. Mnogi od nas ne bi mogli popiti tu količinu vode koja treba da se popiju svi ti lijekovi, čak i u ovim ljetnim vrućinama, a kamo li da tako žive. Da me neko ne bi pogrešno razumio, nemam na ništa ni protiv Marša Mira, niti bilo kojeg drugog izraza podrške za Srebrenicu navedenog u tekstu, i to je dobro da ima ljudi koji brinu o tome, samo smatram da nije dovoljno sjećati se Srebrenice taj dan ili tu sedmicu.
Zato molim sve građane koji ne žele da se Srebrenica zaboravi, da je i oni samo ne zaboravljaju. Da se sjećaju Srebrenice čitavih 365 dana, a ne samo tu sedmicu. Da dođu ponovo za tri mjeseca, za šest mjeseci, za devet. Samo da tad dolaze sa paketima pomoći i donacijama za te osobe koje tu žive daleko od očiju javnosti. Ne dozvolimo da nam Srebrenica bude politička alatka, a 11. juli dan kada ćemo oprati svoju savjest i reći da smo uz Srebrenicu i njene žrtve, te da ih nikada nećemo zaboraviti. Oni trebaju daleko više od toga, daleko više od konkretne pomoći nekolicine dobrih osoba, oni trebaju pomoć svih nas. Dokažimo da nismo zaboravili Srebrenicu, dokažimo da smo dobri ljudi, dokažimo da njihovi najmiliji nisu uzalud otišli na onaj svijet, i pomozimo tim ljudima!
Izet Šabić
