Ponekad mi se probude slike iz djetinjstva. Nisam ja tako star da bi se svega sjećao, ali sjećam se nekih prizora. Sjećam se oštrog i britkog zvuka uzbune zbog čega mi na svaki sličan zvuk kroz tijelo prostruji strah brže od svjetlosti. Gledam vijesti. Glavna tema je Sirija. Građanski rat u Siriji. Ovako je isto neko gledao skrštenih ruku ono što se ovdje događalo, ovdje gdje sada baš ja - isti onaj lik skrštenih ruku - treba da se osjećam sigurno. Pitam se kako?
Čitam na nekom trećerazrednom info portalu izjavu poglavara Islamske vjerske zajednice gospodina Cerića o ponovnoj mogućnosti rata u Bosni i Hercegovini - i sa nekom nevjericom sagledavam činjenice. Stanje je gore neko ikada, žice su zategnute, noževi potegnuti - samo da se ne ponovi. Gledam ljude koji su na državnim jaslama, nemaju šta da jedu, kriza hara poput kuge ulicama naših gradova. Glumimo gospodu a bankrotirali smo već odavno - ubijeđen sam da jesmo. Nekako sa nevjericom gledam kako poštar donosi penzije - pitam se gdje su namakli ove pare, šta je sa ratama kredita koje uzimamo po tzv. 'povoljnim uvjetima' - ko će to da vraća!? Bošnjaci, Srbi, Hrvati, mi, oni koji žive u ovom toru, počinjemo gledati jedni druge skoro pa preko nišana. Hodajući mrtvaci, čekamo nove domaće filmove što ih snima naša vlada pod nazivom 'Umri stojeći'. Pogledam gdje živim i davim se u vlastitom patriotizmu - nekad mi je ova zemlja zaista značila nešto, sada (zbog ljudi) gubi snagu u mojim očima.
Noći su ovdje tako tihe, prazne ulice, pijani momci i djevojke - blud. Ličimo zapadu. Ne uklapam se u te faznoe - ponekad mi je krivo što ne mogu biti dio toga, ali opet se radujem što nisam jedan od njih. Koga je uopće briga za ono što se zaista dešava, ono što se kuha i što će nas možda opet žive skuhati? U glavama mladih ljudi nema ničega - bojimo se znanja, bježimo kao đavo od križa od nečega što nam niko ne može oteti ni u najžešćim krizama, ni u najvećim ratovima. Gladni branitelji ispred državnih institucija protestuju i traže da država održi svoja obećanja. Slušam jednu gospođu (očito je da je državna službenica, po njenoj priči to znam) kako govori o tim ljudima, kao najgorem šljamu što gmiže ispred njihovih kancelarija - koje su naravno dobili zahvaljujući njima. Da tako je, ovo je Bosna - šta ste drugo očekivali (možda med i mlijeko). Multimilioneri i poštenjačine sebi grade bunkere i spremaju vizirane pasoše za zemlje trećeg, četvrtog, petog, šestog ili nekog još daljeg svijeta koji je van dometa radara običnim građanima. Pitam se, ko će sutra da zbije redove i da čuva naše gradove? Ko će danas to da radi? Možda ćemo mi - mi zadovoljni građani jedne zemlje koja nas vuče za sobom i ne dopušta nam da zavežemo konop na površini, da se čvrsto držimo da ne idemo dublje. Ne dozvoljava nam da sebi priuštimo znanje (zahvaljujući isfrustriranim profesorima čije je znanje skupo). Davi one koji znaju, a gura one koji ne znaju. Zaista je ne znanje postalo vrlina, vrlina u kojoj ćemo se mi - čini mi se - utopiti.
Vratimo se definiciji 'MI' - ko smo to 'MI'? Mi smo nepismeni i neuki Bosanci i Hercegovci koji se svrstavaju pod tobože nekakve nacionalnosti ili multinacionalnosti u avitaminozi vlastitih multivitaminskih struktura. Ipak ko sam ja da govorim - samo još jedan mladi čovjek kojeg će ova mašina samljeti i uništiti prije nego što uspije nešto promijeniti. Možda zato što sam mlad - barem sam tako učio iz psihologije - želim silno promjene. Ipak osjetim potrebu za promjenama zato što moja majka i otac teško dišu. Zato što hodam ulicom sa markom u džepu i nisam zadovoljan zbog toga. Dio sam ove zajednice jednako onako kao i oni koji primaju hiljade maraka koje odvajaju od mojih usta kada mi isplaćuju platu ili kada mi izdaju fiskalni račun sa PDV-om. Ja dajem plaću tim ljudima. Mi dajemo plaću tim ljudima. Oni nas gaze, oni se svađaju, oni razdiru svaki dio moje države, države koju ja treba da naslijedim tešku milijarde dužničkih rata, a od mojih usta odvajaju hiljade koje će strpati u svoje džepove. Džepove poput džepova na dimijama moje tetke iz kojih nikada ne prestanu izvirati bombone (zbog njihove dubine). Svi smo nezadovoljni a uživamo u svemu. Ljekari ne žele da liječe moju majku zbog malih plaća, sudije ne žele da tjeraju pravdu zbog malih plata, policajci uzimaju mito zbog malih plata i svi gledamo u one koji nas prisiljavaju na ovakav život kao u nebo - kao da ne možemo da ih dokučimo. Ipak ne trebamo mi njih da dokučimo - treba da dokučimo sebe i ono što jesmo. Treba da izađemo na izbore i prekrižimo liste - a ne da se branimo nekim protestom ne izlaženja jer oni će izaći umjesto nas (a mi to nikako da shvatimo). Ja sam za Bosnu i Hercegovinu, za zemlju koju ću povjeriti mlađima od sebe sigurnu i lijepu - ljepšu nego kakva je bila meni, jer bilo bi me stid da nemam šta da im povjerim. Ipak, prije nego što meni i mladima poput mene povjerite ovo, dobro sagledajte šta nam povjeravate.
Sutra će možda buknuti krv opet na naše ulice (ako nastavimo ovako da se mrzimo), a neko će sjediti skrštenih ruku, neko sa platom iz međunarodne zajednice i razmišljati o nama kao što mi razmišljamo o drugima. Samo se pitam ko će sada imati snage da od pepela diže temelje, zašto nas jednostavno ne puste da popravimo stare?
Piše: J.R.
foto: Dado Ruvić/Reuters
Naslov redakcijski
